Na dvanaestoj izložbi ciklusa Jedan na jedan u Galeriji umjetnina izlažu trogirska kiparica Ljubica Buble Dragojević i zagrebačka slikarica, kiparica i ilustratorica Nikolina Ivezić. Na prvi pogled mogli bismo reći da svaka ima svoju umjetničku nišu i svoju publiku. Radovi Buble Dragojević su uglavnom intimistički, dok su radovi Nikoline Ivezić provokativni, ironični i društveno angažirani. Riječ je, dakle, o umjetnicama koje različito promišljaju i manifestiraju svoju osobnu i umjetničku poziciju.
Ljubica Buble Dragojević rođena je 1960. u Splitu, gdje je 1979. završila Školu likovnih umjetnosti. Diplomirala je 1984. kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Branka Ružića. Od 1984. živi i radi u Trogiru.
U paraboli višegodišnjeg kiparičinog djelovanja susreću se, smjenjuju i isprepliću oblikovni elementi iz različitih vremena i izvora, od kiparstva njenog profesora Branka Ružića, klasičnog medievalnog kiparstva i slikarstva do pučkog stvaralaštva i umjetničkog obrta. Premda neskriveno raspoznatljivi, u tolikoj mjeri su posvojeni i prilagođeni autoričinom modus operandi da djeluju kao nerazdružive sastavnice jasno profilirane poetike. Čvrsto ukotvljena u figuraciju sve ove godine, autorica kipareći stalno nadograđuje vlastiti refugij, nalazeći mjesta za ljude i za svece, biljke i životinje. Unatoč kasnijim poetičkim variranjima i širenju registra motiva, jedinstvena potka vidljiva već kod ranih radova povezuje cijeli opus. Oblikovanje redovito pokreću emocije, i dobre i gorke, i kao takve ugrađene su u krhku strukturu forme i utisnute u ekspresivnu površinu kipa. Stvaranje vlastitog oblikovnog koda na čvrstim osnovama likovnog nasljeđa zaokružuje se odabirom motiva. Nerijetko su inspirirani prošlošću, bilo da je riječ o zavičajnim slikama iz mladosti ili povijesnom i kulturnom nasljeđu. Tijekom godina umjetnica je realizirala različite tematske cikluse, od portreta osobitih žena, brodova, koza, stabala, mačaka, kao i ciklus posvećen Bogorodici s Djetetom.
Glavnina opusa izvedena je u gipsu uz potporu žice, kudjelje, novinskog papira te različitih pigmenata u pojedinim radovima. Premda je gips u osnovi amorfan, lomljiv i osjetljiv, ponajviše skroman, „gluv i beživotan“ materijal, kako ga autorica znade jezgrovito opisati, u pravim je rukama vrlo zahvalan. Razlike u prikazivačkim koncepcijama unutar opusa razvidne su već na epidermi kipa. Drugim riječima, karakter fakture u direktnoj je vezi s interpretacijom djela u cjelini.
Promišljajući zadani prostor u korelaciji s vlastitim djelima, Ljubica Buble Dragojević odlučila se za izlaganje animalističkih i floralnih skulptura iz dosadašnjeg opusa te recentnog ciklusa ptica i životinja, nazvanog Braća i sestre Sv. Franje. Pored već dobro znanih Mačaka, Koza i Stabala (1998. - 2002.), tu su i najnovija djela nastala povodom aktualne izložbe. Kao i kod ranijih realizacija, njihovi nazivi označavaju upravo to što predstavljaju: Koza, Pivac, Kokoš, Paun, Tetrijeb, Ptica, Gudin. Bez obzira na vrijeme nastanka, animalistički radovi lako se prilagođavaju određenom prostoru, kao da je dio njihovog stvarnog, životnog okružja. Stoga Ljubičinoj menažeriji ne trebaju postamenti. Oni su, uostalom, indikatori artificijelnog, uzvišeni azili za umjetnost koja na običnost života gleda s visoka. Tako na okupu u Galeriji umjetnina bistre i znatiželjne koze istražuju, srdite mačke vrebaju, bezazleno pernato društvo se bavi svojim poslom …
Već spomenute odlike podsjećaju na različite emocionalne naboje kao inicijatore njihovog nastanka. Ostaje za ukazati na ozračje u kojem je nastao posljednji ciklus s nešto manjim, u biti ljupkim životinjama vrlo nježnih boja. Pod znakovitim zajedničkim nazivom Braća i sestre Sv. Franje, radovi odražavaju svojevrsnu autoričinu „pomirdbu sa svijetom“. Isto tako moglo bi se reći da je njezin pogled na život i životnu sredinu sada vedriji i tolerantniji. No bez obzira o kakvim je pokretačkim emocijama riječ, Ljubica Buble Dragojević stvara skulpturu za promatranje i uživanje, za iznenađenje i za ushit.
( kustosica Iris Slade )
Nikolina Ivezić rođena je 1970. u Zagrebu. Diplomirala je 1998. Nastavnički smjer na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Eugena Kokota. Izlagala je na 50-ak samostalnih izložbi. Dobitnica je 2 nagrade. Živi i radi u Zagrebu.
Za razliku od svojih dosadašnjih brojnih autorskih ciklusa po kojima je postala prepoznatljiva u percepciji poklonika hrvatskog suvremenog likovnog izričaja, Nikolina Ivezić u splitskoj se Galeriji umjetnina predstavlja u nešto drugačijem svjetlu. Nikolina je poznata hrvatskoj likovnoj javnosti po nepretencioznim, veselim i razigranim kompozicijama, jakih kontrasnih boja i jednostavne ikonografije sukladne dokolici suvremenog potrošačkog društva. Služeći se, još od začetka svog umjetničkog izričaja svojevrsnom suvremenom inačicom Pop-arta, autorica je kreirala osobni i nadasve osebujni likovni jezik kojim je život ulice, fenomene današnje malograđanštine, jeftini konzumerizam, odnosno devijacije suvremenog potrošačkog društva, transponirala na slikarsku plohu. Kažem plohu, a ne platno, jer se Nikolina uglavnom služi tehnikom obojenog kaširanog stiropora s apliciranim limenim pločicama. Takve reljefne slike izvedene od jeftinih materijala akcentiraju osnovne karakteristike njenog umjetničkog izraza, koji se osim na spomenutoj interpretaciji Pop-arta bazira i na Bad paintingu, strip obrascima, Pin Up časopisima pedestih godina te estetici erotske i porno industrije. Spoj takvih karakteristika, vođen nadahnutom i provokativnom autoričinom misli, kreirao je jednu od najlucidnijh epizoda hrvatske suvremene umjetnosti koja je specifična prvenstveno stoga jer je u potpunosti autentična, odnosno neuklopiva u bilo koji stilski ili trendovski obrazac. Kontekstualiziranje spolne neravnopravnosti, odnosno vladavine seksizma, koja je unatoč brojnim moralnim i pravnim kodeksima veća no ikad, u Nikolininoj je specifičnoj ikonografiji dvosmjerno. Naime, ona iznosi fakte, ne traži krivca već krivnju (ako je uopće ima) ravnopravno dijeli na oba spola, čime svoje slikarske temate širi na opću kritiku društva, služeći se na oko bezbrižnom i razigranom naracijom Pin Up plakata i stripovske estetike, stvarajući autorsku koncepciju kamuflaže. Na taj je način progovorila potpuno autentničnim jezikom svojevrsnog aktivizma ne dijeleći zbilju od snova, ironiju od istine i profinjeni sarkazam od tragike.
Međutim, dvije nove serije slika, izložene na ovoj izložbi, iako izvedene autoričinom prepoznatljivom slikarskom manirom baziranom na brzom i namjerno lošem, bolje rečeno nehajnom crtežu, pružaju potpuno drugačiju atmosferu od one na koju smo naučeni da zrači iz Nikolininih slika.
Radi se o dvije serije koje uvjetno možemo nazvati crnom i crvenom. Ne odstupajući od svoje uvriježene strip estetike, Nikolina je u obe ove serije stripu bliža no ikada do sada, jer svaka slika predstavlja imaginarnu strip tablu, a njihovo zajedničko iščitavanje zaokružuje cjelinu. Crvena, godinu dana ranije započeta serija, govori o intimi žene, o njenim osobnim, dosadnim ali uobičajenim postupcima koje obavlja daleko od znatiželjnih pogleda, u svojoj osami. U usporedbi sa ranijim slikama, ove, iako crvenih boja, djeluju pomalo ugašeno, umorno i otuđujuće. Radi se o svojevrsnoj autoričinoj introspekciji, a scene brijanja pazuha i nogu, povraćanja, obavljanja nužde ili čišćenja WC školjke sigurno ne uveseljavaju promatrača kao što je to s ranijim Nikolininim radovima bio slučaj.
U tim radovima, kolokvijalno nazvanim i autoportretima, autorica je željela kroz potpuno prizemne i svakodnevne situacije prikazati ne samo aseksualnu, ogoljenu i intimističku stranu žene, već i stanje svog duha s kojim se suočava kada ostaje sama u svoja četiri zida. Slike metaforički prikazuju umor i zasićenost životnom stvarnosti i monotonijom koju ona proizvodi i na neki nas način uvode u ciklus doista crnih slika. Ova autobiografska serija gotovo je skicozno rađena, a opisuje neugodne događaje koji se gomilaju jedan na drugi i kreću se od lošeg prema gorem; provala u automobil, sudar koji je usljedio, gubitak svijesti, odlazak u bolnicu, ovrha na kuću, košmar u snovima, operacija karcinoma, posjet prijatelju u zatvor, eutanazija starog kućnog ljubimca, prazan frižider i napokon smrti bliskih prijatelja.
Između tih serija nalazi se Zid srama na kojem Nikolina kredom ispisuje tko joj je i koliko dužan, a poziva i posjetitelje izložbe da joj se u tome pridruže. Možda su upravo neisplaćeni dugovi inicijalni pokretač onog lošeg što nam se u životu dešava, prvi propusti morala i etičnosti kojima započinje niz urušavanja ljudskog dostojanstva, koji na kraju dovodi do opće materijalne i moralne hipokrizije. Nikolina ovom izložbom o tome progovara spontano i iskreno, javno prostirući osobnu priču koja je gotovo identična nekim životnim iskustvima posjetitelja ove izložbe.
( kustos Mladen Lučić )
Igor Brešan: Nikolina u šoping; Ljubica na selo, Slobodna Dalmacija, 19.5.2015.
