Fotografije od 1968. do 2011.
Urbani i ruralni krajolici, portreti, običaji i svakodnevica ljudi identificirani su, između ostalog, kao referentna mjesta fotografskog opusa Marije Braut. Unatoč poprilično „klasičnom“ repertoaru tema koje je dokumentirala, umjetnica je tijekom godina nastanila svoje fotografije neobičnom poezijom prikaza koja se uvijek nanovo osjeća i uzbuđuje gotovo sva duševna i tjelesna osjetila. Na sličan način o Braut pisala je Marina Viculin, istaknuvši kako njezine fotografije na zjenicu oka djeluju „dodirom poput poljupca. Zaista, velika je emocionalna snaga njezinih radova.
S unutarnje strane definiranog tematskog kanona Marije Braut, uz nedvojbeni emotivni naboj – koji je prepoznat i od strane najneiskusnijeg oka – moglo bi se kazati kako je umjetnica, unatoč stvaralačkom djelovanju koje je potrajalo preko četiri desetljeća, u svakom vremenu aktualna i relevantna. To bi se moglo pripisati ponajprije njezinoj vlastitoj sposobnosti da se, poput kakvog kameleona, nenametljivo uklapa u tuđe živote i atelijere i fotoaparatom hvata intimne trenutke bez „namještanja“ ili pretjeranog poziranja. U takvim situacijama oslobađaju se arhetipski karakteri krajolika i čovjeka koji su i danas raspoznatljivi i nepromjenjivi. Na njezinim fotografijama stoga je u potpunosti vidljivo da se povijest oduvijek ponavlja u sličnim intervalima, odnosno da se sav život kreće ukrug.
Na ovoj izložbi predstavljen je izbor od sedamdeset fotografija koje je Galerija umjetnina dijelom otkupila, a dijelom dobila u donaciju 2011. godine od knjižare Morpurgo. Selekcija fotografija odražava upravo onu spoznaju o cikličnosti života koja se tako iskreno očitovala unutar fotografija Marije Braut. Trodijelni postav radova na različitim razinama reflektira slojevitost čovjeka, mjesta i prirode, a svaki njegov dio gradi se kao specifični put razvijanja zajedno s pripadajućim metaforičkim uvodom, zapletom i raspletom. Fotografije prikazuju portrete ljudi i ruralne i urbane sredine, kao i tragove društvene prošlosti i realnost sadašnjosti te nam usput donose podsjetnike na svakodnevnicu koja je većini ljudi ostala nevidljiva ili zaboravljena.
Inicijalnu točku putovanja kroz postav predstavlja pogled u djetinjstvo koje simbolizira osvit života, ponajprije kroz fotografije što prikazuju djecu u bezbrižnom i sigurnom okruženju roditelja ili u odmoru od igre. U nastavku, portreti, poput onog pjesnika Enesa Kiševića kao mladića u punoj snazi uhvaćenog za vrijeme burnih studentskih prosvjeda odražavaju vrhunac životne energije. Na drugom kraju spektra nalaze se fotografije dviju starijih gospođa čije poglede je teško dokučiti, no neupitan je odlučan stav što dolazi kao rezultat nepresušnog životnog iskustva.
Središnji dio postava naslanja se na tematsku cjelinu ruralnog i urbanog krajolika, i to je vjerojatno najveći dio opusa Marije Braut. Ponovno, elementi cjeline složeni su komparativno, što dozvoljava „dvosmjeran“ pristup fotografijama. Jedinstveni senzibilitet umjetnice osjeća se kroz kontrastno pozicionirane situacije – primjerice od prikaza dramatične napetosti draperije surih velebitskih kukova do mističnih ravničarskih dijelova – ali i „zamrznute“ scenografije urbanih krajolika te spokojne atmosfere ruralne sredine i pripadajućih joj običaja.
Mir, rat i tranzicija – to su stupnjevi (ne)stabilnosti društvenog poretka prema kojima bi se dalo opisati posljednju etapu izložbenog postava. Ona reflektira prošlost i sadašnjost, odnosno stvarnost trenutka u kojem se nalazimo. Dugotrajna fotografska djelatnost omogućila je Mariji Braut da iz prve ruke snimi i svjedoči o nemirnom razvojnom putu kojeg smo dosada prešli. U nekom trenutku na njezinim fotografijama može se vidjeti da je vrijeme stalo; rat je uzeo najslikovitije iz njih i pretvorio ga u vlastitu grotesknu verziju sebe. Nećemo pogriješiti kada kažemo kako upravo fotografije s prikazima posljedica ratovanja predstavljaju najmoćniji dio opusa autorice. Prigodno, ciklus je zatvoren prikazima grada Splita kao simptomatičnog mjesta kolektivne zalutalosti u vremenu novopronađene „slobode“.
Odabrane fotografije obuhvaćaju vremenski okvir od gotovo pedeset godina. To vrijeme, u analogiji s izložbenim postavom, predstavlja značajan dio jednog životnog i stvaralačkog ciklusa koji je ovom prilikom oživotvoren izložbom u koju su uključena gotovo sva familijarna mjesta umjetničkog djelovanja. Mariji Braut nikada nije trebalo mnogo vremena da osvoji publiku. Kao što je često intuitivno fotografirala prizore, mnogo puta se dogodi da promatrač zavoli Mariju Braut prije negoli shvati što je pogledao na fotografijama. Mi se nadamo da ćete je i vi, dragi posjetitelji, zavoljeti poput nas.
Božo Kesić i Antonija Mihovilović
Marija Braut rođena je u Celju 1929. i preminula 2015. u Zagrebu. Osnovnu školu završila je u rodnom gradu, a daljnje školovanje nastavila je u Zagrebu. Nakon završetka gimnazije upisala je studij arhitekture, koji nikad nije privela kraju. Fotografijom se počela baviti 1967. godine, pod mentorstvom Toše Dabca. Prvu izložbu priredila je 1969. godine u Studentskom centru u Zagrebu, zajedno sa Petrom Dabcem. Radila je u brojnim zagrebačkim galerijama i današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala portrete umjetnika i fotografije za kataloge. Od 1972. godine počela je djelovati kao samostalna umjetnica. Značajna je i njena suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Izlagala je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Redovito je objavljivala fotografije u dnevnim listovima, časopisima i publikacijama za likovnu umjetnost, arhitekturu i kazalište. Bila je članica ULUPUH-a od 1969., Fotokluba Zagreb te ZUH-a od 1972. godine.
