„… Već u svojim prvim radovima Jandrića razmišlja o dokidanju granica između slike i skulpture težeći objektu kao logičnom izražajnom mediju. Odmah je dao do znanja da njegova umjetnička razmišljanja izlaze iz konteksta medijskih ili metijerskih podjela i uvjetnih granica likovnosti. Kasnijim radovima autor izdiže skulpturu iznad svih likovno uobičajenih pojmova nastojeći joj pridodati meditativno-univerzalna svojstva, odnosno upotrebljava je kao jedinstvenu personifikaciju predmetnog, misaonog i apstraktnog svijeta…

Jandrićeva rana definicija skulpture kao jedinstva suprotnosti nije daleko od traženja njene univerzalnosti, na čemu autor danas inzistira. Duhovne i kontemplativne komponente oduvijek su bile prisutne u njegovom stvaralaštvu , a manifestirale su se kroz duboko promišljenu konceptualnu metodiku njegovih radova. Baveći se formalnom i mentalnom analizom kipa, u početku geometrijskim jezikom, a potom onim što sam naziva teometrijom, njegov sveukupni umjetnički i praktično-teoretski rad u čijem je fokusu jedino skulptura, možemo proizvoljno nazvati kipometrijom…“

Mladen Lučić

„Iskustvo govori da se Vedranom treba biti oprezan. Iza šarma i duhovitosti kriju se ozbiljna pitanja. Ili bi možda točnije bilo reći da na šarmantan i duhovit način govori o ozbiljnim stvarima. Da li će i koliko će realizirani rad sličiti računalnom predlošku, nije od presudne važnosti. Vedranova umjetnost je naglašeno konceptualne prirode. Stoga je njena tjelesna egzistencija važna, ali ne i odlučujuća u recepciji. Ipak, bar na simboličnoj razini zadržava auratski koncept jedinstvenog i neponovljivog umjetničkog djela koje počiva na vlastoručnoj izradi…

… Na prvi pogled mogli bismo zaključiti da autor aktualizira jedan od klasičnih umjetničkih žanrova – autoportret. Iako zadovoljava mimetičke standarde, pogotovo što koristi video i fotografsku kameru koje pružaju mogućnost vjerne reprodukcije, Vedranov interes nije izraz i odraz vlastitoga lika. Ovdje je riječ o svojevrsnom kulturološkom, odnosno društvenom i socijalnom portretiranju sebe kao umjetnika ovdje i sada. Iako se radovi manje ili više referiraju na osobnu poziciju, govor u prvom licu možemo gledati kao retoričku figuru (pars pro toto). Naglašavanje umjetničkog statusa kao identitetskog dovodi do svojevrsnog paradoksa – gubljenja osobnosti. U nekoj zamišljenoj pretvorbi Vedranovih radova u tradicionalni portret vjerojatno bismo dobili shematski prikaz koji ne inzistira na individualnim posebnostima. U čemu je kvaka? Vedranovi radovi ne govore o kreaciji nego o recepciji, više ga zanima koncept nego oblik, predodžbe vezane uz umjetnost i umjetnika ispred su konkretnog djela ili autora…

… Postupcima parodiranja i dekonstrukcije autor razlaže i demistificira općeprihvaćene vrijednosti, institucije i institute, razotkrivajući njihov manipulativni i interesni karakter. Pritom ne štedi nikoga, počevši od sebe i svijeta umjetnosti, preko medija i politike, do takozvanog običnog čovjeka ili gledatelja/promatrača…

… Ono što našeg autora izdvaja od samosvrhovitog postmodernističkog cinizma je iskreni i kritički odnos prema društvenoj zbilji, a koji se ne manifestira kroz pseudoaktivizam. Da bi se svijet promijenio, potrebno je ipak prije svega osvijestiti i interpretirati mehanizme i vrijednosti na kojima počiva…“

Božo Majstorović