Kustos: Igor Zidić
Izbor izložaka i likovni postav: Igor Zidić
„… U siječnju i veljači 1952., priredi mu Institut Akademije – uz iskreni angažman nekolicine prijatelja i štovalaca (Marina Tartaglie, Jerolima Miše, Vjeke Paraća i Miroslava Montanija) – neveliku, ali u tom trenutku važnu retrospektivu. Bila je to neke vrsti antologijska, neproblemska izložba, koja je izborom sankcionirala nepovoljno mišljenje o velikom dijelu njegova slikarstva i visoko mišljenje o manje dijelu: o njegovim 'kasnim radovima'. (Od ukupno 68 izložaka na toj izložbi 8 je djela pripalo razdoblju od 1896. do 1929., a 60 je djela periodu od 1938. do 1950. Ni jedna jedina slika nastala između 1929. i 1939. – u tih je devet godina naslikao, uz ostalo, i cijeli trogirski ciklus – nije pripuštena u taj akademijski izbor.) Problem kritičke revalorizacije Vidovićeva slikarstva tada se već ukazao u punome opsegu. Nakon što je bilo obranjeno od navala protivnika i neprijatelja, njegovo je životno djelo – golemo i raznovrsno – tek trebalo 'obraniti' i od prijatelja. Svi su mu oni priznavali 15 godina plus tu i tamo ponešto. Ali fascinacija zadnjim razdobljem, ma kako da je bila razumljiva, bubijala je slikara iz 1898., 1906., 1908.; brisala iz svijesti remek djela iz 1910., 1914.-1918., 1919… U tom je pristranom poštovanju jednoga (na štetu drugoga) bilo i nesvjesnih projekcija vlastitih mora. U Tartaglie je bila očita neka averzija prema cijelom kompleksu Jugenda (secesije), a u Miše je to izazivalo posve određenu nelagodu: sjećanje na neke vlastite 'dječje bolesti'. Naš je odnos spram secesije, u to vrijeme, bio na razini odnosa utvrđenih tijekom dvadesetih godina, što će reći na razini polemike i pamfleta. Pokazalo se tada jasno da je pitanje revalorizacije najznatnijeg dijela Vidovićeve prošlosti (1906.-1919.) neposredno vezano uz novu, analitičku reinterpretaciju simbolizma i secesije, uz njihovo čitanje u kontekstu (povijesno-političkom i intelektualno-moralnom). Za to, međutim, 1952. nije još bila spremna ni Europa. Trebalo je čekati.
'U kišno jutro' – 1. lipnja 1953. – nakon trogodišnjega bolovanja, umro je, u svom splitskom domu, Emanuel Vidović: Slikar. Sahranjen je sutradan. Jednostavna je pogrebna ceremonija održana u katedrali na Peristilu: iza vrata majstora Buvine, u prostoru koji je – već otprije – bio sav njegov.“
Igor Zidić, iz kataloga izložbe
Emanuel Božidar Vidović rođen je u Splitu 24. prosinca 1870., a djetinjstvo je proveo u Splitu i Trogiru. Slikarski studij počeo je 1887. na Accademia di Belle Arti u Veneciji, gdje je neko vrijeme bio sljedbenik ideja divizionizma, s radovima u rasponu, kako stoji u jednoj Vidovićevoj biografiji, od lirskih sutonskih ugođaja do otvorenih kolorističkih studija pejzaža i veduta.