„… Kao pejzažist Tolić slika najčešće Split i Trogir, gradove koje je od mladih dana pa do danas uvijek s istim iskrenim oduševljenjem duboko slikarski doživljavao. Varijacije na temu monumentalnog predvorja trogirske katedrale, u kojima je – kako mi je sam jednom rekao – izrazio u nijansama boje kamene materije svu onu atmosferu i ugođaje njene jedinstvene ponutrice u kojoj živi duh milenijske prošlosti i miris vjekovnog tamjana, pa njegova slikarska interpretacija starog trogirskogf sata na čijem se pročelju ističu akcenti žarkoga crvenila i intenzivnoga plavetnila koji daju tjo staroj fasadi neku novu dramatiku, ili njegove zidine Dioklecijanove kule koje se pretvaraju u dramatske razigrane oblike boje slonove kosti, ili od stoljetne patine potamljeli romanički svečev reljef na splitskom trgu – samo su neki momenti tih njegovih pejzažnih evokacija s kojima su vezane u duhu i koloritu njegove najuspjelije mrtve prirode od one davne s ružama bijelih i ružičastih latica do one recentne sa žutozlatnim škampom koji dominira nad titravom srebrnastom materijom malih sardelica. Gledajući Tolićev opus u cjelini, možemo osjetiti kako se u nj logično uklapaju i ona platna na kojima se kvrgava debla maslina pretvaraju u stravične oblike na rubu apstrakcije zadržavajući ličnu kolorističku gamu i osjećaj za pikturalnu materiju, a isto tako i brojni autoportreti od kojih je sigurno najzreliji onaj posljednji, slikan u nijansama bijelog, sivog i ružičastog, na kome je svoj lik sveo na produhovljenu vizionarsku siluetu…“
Kruno Prijatelj, iz kataloga izložbe
„… Ponirući snagom svog izrazito slikarskog temperamenta najprije u urbano tijelo Trogira, pa zatim Splita, Tolić, kao tipičan građanin, nije samo nastojao da, polazeći uvijek od vizuelnog, ispita unutrašnju tajnu gradskih kuća kroz stigmate rascvale na čas razgorjelom, a čas zastinulom mesu njihovih izvanjskih zidova, već je također, impresioniran kaleidoskopizmom malogradskih ljudskih sastajališta, osjetio potrebu da svaku pojedinu jedinicu izolira, tražeći u svakom nepravilno odrezanom i svojom posebnom bojom obojenom komadiću stakla iz kaleidoskopa, u svakoj olupini, koja bez svih ostalih nije smjela značiti ništa, ljudsku individuu, tačno zadanu i omeđenu svojim psihičkim karakteristikama. I možda nećemo pogriješiti ako u ovu posljednju kategoriju, više nego u časovito padanje pod utjecaj kanona apstraktne umjetnosti postavimo i njegove lirski doživljene trupove starih i rastočenih maslina, koji se uistinu, u jednom momentu, čudesno preobraćaju u ljude…“
Vladimir Rismondo, iz kataloga izložbe
Milan Tolić rođen je 1. rujna 1899. godine u Splitu, gdje je i umro 20. studenog 1990. godine. Slikarstvo je učio kod Emanuela Vidovića u Graditeljsko-zanatlijskoj školi u Splitu. Nakon toga je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Splitu je radio i kao likovni pedagog. Od 1934. do 1940. godine živi i radi u Osijeku, a potom opet u Splitu. Slikao je portrete, pejzaže i mrtve prirode, u duhu impresionizma, slobodna poteza i živa kolorita. Samostalno je izlagao u brojnim gradovima diljem zemlje. Bavio se scenografijom i karikaturom.
