Damir Babić rođen je 1962. godine u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1991., u klasi profesora Đure Sedera. Od početka izlagačke aktivnosti 1989. godine njegova umjetnička djelatnost uključuje različite medije (objekti, instalacije, fotografije). 2003. godine započinje slikati, a 2010. godine asocijativno slikarstvo zamjenjuje prikazivačkim. Do sada je izlagao na više od petnaest samostalnih i dvadesetak skupnih izložbi. Živi i radi u Rijeci.
Damir Babić predstavlja se ciklusom pjezaža Gdje počinje tišina? nastalim u periodu između 2010. i 2015. godine, sastavljenim od dijelova nekoliko različitih cjelina. Na šumske pejzaže iz ciklusa Tko je protjerao tišinu? Srca venu nadovezuju se tri izdvojena šumska pejzaža (Da li se odluke zaista donose unutar uma, Everything is the way it has to be, Kako se dešava obrat u prostor mogućeg), dok se treća cjelina odnosi na pejzaže mora. Priroda Babiću služi samo kao inspiracija kako bi zabilježio ona druga, misaona i duhovna stanja, razmišljanja o temeljnim vrijednostima i smislu ljudskog postojanja, koja su nerijetko potaknuta intenzivnim doživljajima prirode. On pejzažima ne teži dočarati stvarne krajolike, nego njihovu intimnu interpretaciju. Odmičući se od vlastitih predodžbi i predrasuda, oslobađa vlastitu imaginaciju koja se rađa u neposrednom dodiru s prirodom. Premda su užitak i lakoća slikanja osnovni dojmovi koje ovo slikarstvo ostavlja na gledatelja, ono se poglavito temelji na strogo promišljenom i precizno organiziranom funkcioniranju svih vizualnih elemenata slike koji mu daju likovnu uvjerljivost, autorsku autentičnost i umjetničku težinu. Slike su većih formata, uravnotežene kompozicije, posjeduju svoj čvrsti profil, strukturu unutar koje je jasno definiran i profiliran bitni emocionalni i intelektualni ritam. Funkcioniraju kao izraz autorovog doživljaja, paralelno istražujući vlastitu strukturu i poziciju, ulaze u međuprostore života i umjetnosti te preispituju granice ljudske percepcije. Umjetnik krajnjom minucioznošću oblikuje svaki detalj, pokazujući osjećaj za tvarnost prikazanoga, težeći maksimalnoj realističnosti. No, ta egzaktnost nije sama sebi svrhom, već otvorena mogućnost kojom preciznost izvedbe dobiva novu sadržajnu dimenziju. Ona je put napuštanja vezanosti za stvarnost, odnosno objektivno, kojom predmetno dobiva prizvuk metafizičkoga. Stvarnost se tu rastvara i pretače u nad-stvarno i u ne-stvarno, pri čemu konkretnost ustupa mjesto ugođajnosti i dojmljivosti nekoga zaustavljenog trenutka izvan vremena i prostora. Na taj način, unatoč figurativnoj gradivnoj jedinici, stvara apstraktan, eterični, neuhvatljivi svijet s one strane stvarnoga. Tome pridonose formalna i kompozicijska rješenja poput odnosa likova i pejzaža, istraživanja planova slikanog prostora, posebice iluzije dubine, koja sugeriraju da se prostor nezaustavljivo može širiti u dubinu i širinu.
Damir Babić spada u onu malobrojnu skupinu umjetnika koji se bave „ekologijom duha“, u onu skupinu umjetnika koja nam ne nudi utješni placebo za stišavanje osjećaja besperspektivnosti postojanja, već svojim stvaranjem utjelovljuje nadu sretnijeg opstanka. U svojoj „potrazi za čudesnim“ (kako traganje za Smislom naziva Uspenski) nudi nam meditativne poligone, ostavljajući snažan dojam pulsirajuće energije i spoznaje da u današnje vrijeme, kada je čovjek zaokupljen materijalnim vrijednostima, postoji i duhovna sfera.
(Marija Stipišić Vuković, iz teksta u katalogu izložbe)
Kustosica: Marija Stipišić Vuković
Mirjana Vodopija rođena je u Zagrebu 1963. godine. Diplomirala je 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja. Svoje je radove predstavila na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu te sudjelovala u nizu domaćih i međunarodnih skupova, razmjena, rezidencijalnih programa. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera. Od 1987. godine do danas neprestano djeluje i kao vanjski suradnik HRT-a, kao autorica brojnih scenografija, špica, jinglova i ilustracija te vizualnih identiteta emisija u njihovoj produkciji. Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica i član je HDLU-a. Od 2007. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutno u zvanju izvanrednog profesora, gdje od 2012. obnaša dužnost prodekanice za nastavu i studente. Živi i radi u Zagrebu.
Pri određivanju estetičkih polazišta stvaralaštva Mirjane Vodopije često se isticala usmjerenost ovog opusa na istraživanje oblikovnih i autonomnih mogućnosti umjetničkih medija. Takav koncept umjetnosti podrazumijeva istraživanje i propitivanje same umjetnosti, kretanje unutar njezinih imanentnih mogućnosti, bez referiranja na društveno-politički kontekst ili uopće sferu svakidašnjeg života. Ali, autoričina je tematika duboko egzistencijalna, odnosi se upravo na ono po čemu smo ljudi – to je sfera propitivanja mogućnosti viđenja, osjećanja, imaginacije, mišljenja. Nije li upravo to područje istinski ljudske egzistencije, umjetnost utjehe i nade, proširenog viđenja?
U radovima Mirjane Vodopije nalazimo kozmičku simboliku, univerzalne teme koje nas povezuju i ujedinjuju, potiču na kontemplaciju. Uvijek su tu motivi istraživanja osnovnih oblika našeg iskustva svijeta i preduvjeta percepcije - vremena i prostora, prirode svjetla i sjene koja ga potvrđuje, odnosa statičnosti i mijene, mirovanja u pokretu kao poetične predodžbe sveopće relativnosti, nerazdvojivosti doživljenog i onog tko doživljava. Važni su mehanizmi i osobitosti subjektivnog - i jedino mogućeg - doživljaja, a ne sâm njegov sadržaj; osvješćivanje onog što nam često posve izmiče pažnji i što podrazumijevamo. Teme su međusobno nerazdvojno povezane: bavljenje medijem svjetla, kao i svako istraživanje tkiva stvarnosti, nužno upućuje i na temeljne kategorije prostora i vremena. Želimo li ovu umjetnost donekle opteretiti teorijom i dodatnim značenjima širima od onog neposredno vidljivog i od učitavanja interpretacija oslonjenih na znanstvene spoznaje, proširit ćemo misao: umjetničko istraživanje percepcije kao izvora spoznaje o svijetu, njene ograničenosti i subjektivnosti, upućuje i na opću misao o neminovno društvenoj i kulturnoj uvjetovanosti naše konstrukcije stvarnosti. Do apsolutnih istina ne možemo doprijeti pa nam preostaje analiza i promišljanje načina na koji vidimo, ćutimo i konstituiramo svijet. Istovremeno, upravo ograničenost našeg osjetilnog iskustva omogućuje i njegovu čudesnost.
Osvješćivanje elementarnih razina stvarnosti i naše svijesti, pogled na percepciju i iskustvo na njihovim izvorištima, osjećanje bitka, osvjetljenje prisutnosti – tim se tihim osnovama Mirjana Vodopija uvijek iznova vraća u svojoj umjetnosti. Veliki ispisi fotografija, videoprojekcije i ambijenti omogućuju bogat i slojevit vizualni doživljaj, potiču na aktivan angažman promatrača umjesto pasivnog gledanja, zazivaju snažno osjećajno i duhovno iskustvo. Ostvaruje se ona trajna umjetnička zadaća – učiniti stvari vidljivima, dotaknuti auru svevremenosti.
(Kornelija Krpačić, iz teksta u katalogu izložbe)
Kustosica: Kornelija Krpačić
