Umjetnička grupa Gorgona djelovala je intenzivno i samozatajno u Zagrebu od 1959. do 1966. godine. Njezini članovi su slikari: Josip Vaništa, Julije Knifer, Đuro Seder i Marjan Jevšovar; kipar Ivan Kožarić; arhitekt Miljenko Horvat, te povjesničari i kritičari umjetnosti Dimitrije Bašičević Mangelos, Matko Meštrović i Radoslav Putar.

Grupa ne djeluje programatski već okuplja umjetnike individualce, koje je zbližio sličan pogled na svijet prožet osjećajem sveopćeg apsurda ali i želje za drugačijim shvaćanjem umjetnosti, oslobođene tereta prošlosti. S jedne strane inspirirani filozofijom egzistencijalizma, a s druge orijentalnom mudrošću zen-budizma, Gorgonaši započinju vlastitu potragu za duhovnim i umjetničkim slobodama, u isto vrijeme kad i u Europi i Americi djeluju grupe i pojedinci koji na sličan način šire granice umjetnosti približavajući je životu. Gorgonaši prakticiraju nekonvencionalne i do tada nepoznate oblike umjetnosti koji se manifestiraju kroz jednostavne radnje poput zajedničkih šetnji, razmjenjivanja pošte ili pak ideja koje ne moraju nužno biti materijalizirane. Kako bi sačuvali samostalnost od izložbenih institucija, iznajmljuju prostor radionice okvira (Salon Shira) u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, u kojemu izložbe organiziraju vlastitim sredstvima.

Čitava grupa, djelujući hotimično na rubu tadašnje likovne scene, mnogim je svojim kolektivnim i individualnim akcijama anticipirala umjetničke postupke koji će se afirmirati tek jedno desetljeće poslije. Tomu je moguće ubrojiti i foto-poziranje (riječ ''performans'' tada još nije u uporabi) na otvorenju prve velike samostalne izložbe Julija Knifera u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti 1966. godine, anticipirajući kasnije prakse umjetnika koji u svoj rad uključuju kritiku samog sustava reprezentacije. Hineći publiku, patrona, suparnika ili arbitra, Gorgonaši zauzimaju pozu kritičara Kniferove izložbe.

Stajališta prisutna u Gorgoni, koja su usporediva s Duchampovim izjavama o „disanju važnijem od proizvodnje umjetnosti“, manifestiraju se ponajprije stanjem duha koji više od svega odbija građanske konvencije. Jedna od tih konvencija podložnih gorgonaškoj kritici jest i sama slika kao estetski objekt akademsko-građanske kulture. Premda odabire slikarstvo kao matični medij, Kniferovo traganje, koje završava pronalaskom načina da se naslika antislika, upravo je u tim stavovima pronašlo ''humus'' u kojemu s vremenom osobnost samog umjetnika i njegovo djelo postaju nerazdvojno povezani.

Julije Knifer realizirao je 1961. godine antičasopis Gorgona br. 2, spojivši listove časopisa u neprekinuti, zatvoreni niz beskonačnog meandra. Iste godine realizirao je i svoj antologijski rad Meandar u kut kojim je prelomio plohu i zakoračio u ambijent. Godine 1962., u gorgonskom duhu ironije i paradoksa, iz pozicije skrušenog Građanina koji osjeća sveopću zahvalnost, Knifer piše Molbu jugoslavenoj akademiji znanosti i umjetnosti. No, ništa manje gorgonski nisu ni njegovi kasniji Zapisi (1976./1977.) koji se na izložbi pojavljuju uz njegova djela. Dok objašnjava enigmu repetitivnih oblika svojih meandara, rečenice u Zapisima, kao i njegovim Banalnim dnevnicima koje piše od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća do kraja života (2004.), s većim ili manjim varijacijama povremeno se ponavljaju, pa i same počinju nalikovati misaonim meandrima.

Tekst: Radmila Iva Janković

Kustosice: Radmila Iva Janković i Ana Knifer