Dino Bićanić se posljednjih nekoliko godina istaknuo među mlađom generacijom hrvatskih umjetnika prepoznatljivim radovima s neizbježnom notom humora i ironije. Bićanić kroz različite medije, od skulpture, instalacije, videa do performasna, izdvaja naizgled banalne trenutke svakodnevnice i jednostavnim ih vještim zaokretom čini zanimljivima. Ovakvim postupcima umjetnik jasno ocrtava apsurde suvremenog društva: od kritike komunikacije na društvenim mrežama (Facebook, 2014.), utjecaja masovnih medija na svakodnevni život, do osvještavanja jezičnih konstrukta (Zidovi imaju uši, 2010.) i humora skrivenog u sitnicama (Komarci, 2010.).
Izložbom pod nazivom Dobri dani, loši dani Bićanić ulazi u polje autobiografske umjetnosti. Važno je ovdje napomenuti da njegova umjetnost uglavnom proizlazi iz sfere intuitivnog, stoga je teško govoriti o umjetničkim strategijama. Ali ipak, njegova razmišljanja, te odabir medija i tema otkrivaju tipičan postmodernistički pristup, u ovom slučaju autobiografskom djelu, i otvaraju niz relevantnih i značajnih tema suvremene umjetnosti. Govoriti o autobiografskom u slučaju Dina Bićanića ne znači uključiti klasične biografske elemente, već promotriti načine na koje ovaj umjetnik kroz ludički odmak sagledava vlastite mitologije. Naslovni rad izveden je u formi tablice nacrtane markerom na platnu u koju umjetnik bilježi omjer dobrih i loših dana. Iako je u ovom slučaju uistinu riječ o radu koji je nastao u realnom vremenu, kroz proces introspekcije i procjene vlastitog stanja, Bićanić to ničim ne potencira. Činjenica da nam je mogao i lagati (i rad realizirati u pet minuta) samo stavlja naglasak na stvarno značenje koje se događa tek u trenutku izloženosti, tj. trenutku prepoznavanja i identifikacije od strane promatrača. Ovakav je postupak tipičan za semiotičku umjetnost nastalu u kombinaciji poststrukturalističkih metoda i shvaćanja da umjetničko djelo nije zatvoreni, strogo definirani model. Na istom je tragu nastao i niz Bićanićevih portreta koje su, na zamolbu umjetnika, nacrtala djeca. Umjetnik je namjerno odbacio klasični autoportret kao formu, upravo zbog njegove neizbježne lažne objektivnosti i inzistiranja na autentičnom. Umjesto kontrolirane samoreprezentacije, prepustio se kritičkom iskrenom dječjem oku i sebe izmjestio iz uloge stvaratelja u poziciju promatrača. Ovakav postupak dobro ocrtava beskompromisno iskren i kritičan stav koji Bićanić uvijek zauzima, bez obzira kojim se temama bavio. Izuzetno je zanimljiv i njegov pristup prema videu kao mediju. Autora gotovo da ne zanimaju zakonitosti i specifičnosti medija, kojega koristi isključivo u njegovoj dokumentarnoj formi za bilježenje privatnih performansa ili isječaka svakodnevnice koji imaju obilježja kućnog video materijala. Svoje pravo značenje dobivaju tek u kontekstu same izložbe, tj. kao još jedna zabilježba dobrog ili lošeg dana.
U radu pod nazivom Ovo nije moj svijet Bićanić citira rad Željka Jermana iz 1976. godine. Jermanov statement zasigurno je njegovo najpoznatije djelo, a o njegovoj aktualnosti svjedoči i cijeli niz reproduciranja, citiranja i interpretacija. Jerman je svoj rad ispisao kemikalijama na roli fotopapira i takvim činom poništio samu bit fotografije kao medija. Bićanić svoj natpis izvodi selotejpom na zidu, koristeći bitmap font, tipičan za rane računalne sustave. Ponovno se otvaraju razne mogućnosti značenja – poništava li se virtualni, realni svijet ili pak svijet umjetnosti? Ono što odlikuje sve Bićanićeve radove, bez obzira na medij u kojem su izvedeni ili na temu kojom se bave, njihova je otvorenost prema promatraču. Možda umjetnikova tajna leži u činjenici da se komunikacija uvijek lakše odvija kada je začinjena dozom humora, autoironijom i prividnom lakoćom, no one su samo zamke koje dalje otvaraju put novim preispitivanjima i tumačenjima.
Jasminka Babić
Dino Bićanić (1980., Bihać, BiH) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, a 2007. godine diplomirao na Odsjeku za kiparstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste. Redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama od 2006. godine. Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne nagrade ovogodišnjeg 39. Splitskog salona. Živi i radi u Hvaru.
Samostalne izložbe:
2015. Gledanje slike, Galerija Prozori, Zagreb
2014. Bez naziva, Galerija SC, Galerija Kiosk, Zagreb
Galerija Alkatraz, ACC Metelkova, Ljubljana, Slovenija (s Vedran Perkov)
2013. Salon Galić, Split
2008. Premijere 01, Loggia Pučkog otvorenog učilišta u Splitu, Split
Čovjek koji gleda televiziju, Hvar
Skupne izložbe:
2015. 39. Splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split
2014. Hrvatski krajolik, Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb
2013. 38. Splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split
2012. XI trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb
Dimenzije humora, Podrumi Dioklecijanove palače, Split; MMC Luka, Pula; Galerija Klovićevi dvori, Zagreb
2011. Dimenzije humora, Galerija Kazamat, Osijek
Drop In, Hvar
2009. 6. splitski salon: Readymade – rukotvorina – igračka, MKC, Split
Mogućnosti skulpture, Stara gradska vijećnica, Split
2007. 35. Splitski salon, Podrumi Dioklecijanove palače, Split
2006. IX. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb
Normalizacija – posvećeno Nikoli Tesli, Galerija Nova, Zagreb
ST-20'06-VŽ, Izložba studenata UMAS-a, Vila Oršić, Varaždin
