Opus Baneta Milenkovića danas ima jedinstvenu poziciju unutar suvremenog hrvatskog slikarstva. Nastavljajući liniju nekih od naših najznačajnijih pejzažista, marinista i kolorista, poput Joba, Kaštelančića, Lubarde, Murtića, Dalibora Paraća i Kuliša, Milenković je stvorio zavodljiv i autentičan slikarski izričaj. Ludička komponenta njegovog rukopisa, koju smo u jednom trenutku promatrali kroz prizmu tzv. dječjeg crteža, imala je korijene u svijetu fovističkih predaka (Matisse, Dufy). Bane je od svojih početaka do danas ostao podjednako liričar i nostalgičar koji nas je u depresivnoj poslijeratnoj stvarnosti dvedesetih godina vitalistički liječio bojom i veselim motivima otoka, kućica, brodova i brodića, biljaka te dima iz dimnjaka parobroda i otočkih kućica, no bez traga površnosti ili dekorativnog, proračunato dopadljivog slikarstva - već blizak autentičnoj mediteranskoj melankoliji.
Međutim, iza uvijek prepoznatljive slikarske morfologije, Milenković je sustavno radio na problemima slike i preskakanju granica metijera. Ideje iza takve umjetnikove slikarske ikonologije danas se prenose i na keramičke površine uporabnih predmeta (zdjele, table i stolići za sushi, pladnjevi za ribu, tanjuri) koje su oslikane identičnim motivima, dok su ženske i muške cipele svedene na znak, novi umjetnički objekt malog formata, odnosno, na pravi karakter skulpture, bez funkcionalne namjene, čime se još više potencira odsutnost ljudi u umjetnikovu opusu.
Biljke i životinje u Banetovom su opusu dosljedno zamijenile ljude iako njegovi pejzaži i prizori nisu kataklizmični. Pa ipak, u više me navrata umjetnikov svjetonazor asocirao na britansku znanstveno-spekulativnu seriju Život nakon ljudi (Life After People). Serija cipela od bojane keramike ukazuje nam na „naglašenu predmetnost i materijalnost radova“ (Zvonko Maković), podsjećajući nas kako su sve naše materijalne, egzistencijalne i statusne želje i fiksacije prolazne. Čovjek, za razliku od biljnog i životinjskog svijeta, postoji neusporedivo kraće na ovoj planeti, i sve su naše stvari / predmeti nestalni i podložni propadanju.
Te cipele, koje jesu i nisu cipele, i kojima umjetnik oduzima bilo kakvu uporabnu dimenziju, svedene su na čistu skuplturu, objekt, znak, štoviše, ambijent. Poigravajući se s idejom i razlikom između stvarnosti i istine, Bane Milenković u seriji keramičkih cipela tek djelomično dotiče Magrittovu kontradikciju stvarnosti o „luli koja nije lula“ (Ceci n'est pas une pipe, 1928.-29.), jer cipele su za razliku slike s lulom opipljive, a opet nisu nosivi predmet.
One su ambijent u koji nam umjetnik dopušta upisivati vlastita značenja, asocijacije i metafore, temeljene na našim iskustvima prošlosti i sadašnjosti. Jednako tako, serija cipela može biti kritika pretjeranog gomilanja stvari današnjeg konzumerističkog društva, ali može nas odvesti prema poetici Christiana Boltanskog i njegove snažne kritike povijesno-društvene uvjetovane granice između života i smrti u europskom 20. i 21. stoljeću. Stvari koje ostaju iza nas mogu biti tek banalni predmeti s tragovima hedonizma i žudnje, a mogu jednakim nabojem ukazivati na masovna stradanja i recentne migracije.
Iva Körbler
Bane Milenković rođen je 9. kolovoza 1963. u Novom Sadu. 1982. godine upisao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao je 1988. u klasi profesora Ferdinanda Kulmera. Izlagao je na gotovo stotinjak samostalnih (Njemačka, SAD, Kanada, Austrija, Rusija i dr.) i više od 140 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autor je nekoliko javnih spomenika u Hrvatskoj i inozemstvu (SRC Mladost Zagreb, Park skulptura Golubinjak i Baudso Italija). Osim slikarstvom, bavi se i kiparstvom, keramikom i scenografijom. Za svoju umjetničku djelatnost primio je više nagrada i priznanja.
