… ali zbog čega se moram odreći svojih sjećanja; sjećanja koja su utjelovljena u ostacima koji izvana izgledaju poput smeća? Ne razumijem…. Štoviše, koliko god to čudno zvučalo, osjećam da upravo smeće, prljavština u kojoj su izmiješani i nerazvrstani važni papiri i obični otpaci, sadrži istinski i jedini stvarni sadržaj mog života, bez obzira koliko to besmisleno i apsurdno izgledalo izvana.
Ilya Kabakov Čovjek koji nikada ništa nije bacio (oko 1977.)
Problemi imaginarnog stanara jedne od antologijskih instalacija ruskog autora Ilye Kabakova proizlaze iz njegove nemogućnosti da se uklopi u uobičajen odnos prema predmetima koji su izgubili svoju primarnu svrhu. Taj sakupljač, nesposoban da predmet proglasi smećem, prikuplja sve ostatke vlastita života, katalogizira ih i pohranjuje u svojevrstan arhiv, nadajući se da će upravo ti fragmenti prenijeti bit njegova postojanja. No memorija sačuvana u predmetima ne znači samo čitanje povijesti i definiciju sadašnjosti, već svojim postojanjem osigurava potencijal nekog novog života. Kabakov je rekontekstualizaciju prikupljenih predmeta izveo u formi umjetničke instalacije. Seriju pod nazivom Deset likova prvi je put predstavio Zapadu 1988. godine u njujorškoj galeriji Ronald Feldman Fine Arts, prenoseći kroz jedinstvenu viziju fragmente osobne povijesti, ali i priču o životu iza željezne zavjese, priču o društvu u nestajanju.
Gotovo četiri desetljeća kasnije, politički, ekonomski i društveni kontekst je uvelike promijenjen, no umjetnički koncepti i metode koje je Kabakov postavio još uvijek su relevantni. Umjetnička forma koju naziva totalnom instalacijom, dakle imerzivnim iskustvom kroz koje je gledatelj vođen od strane autora, interesantna je i generaciji najmlađih autora. Isto se može reći i za metodu aproprijacije odbačenih predmeta koji u izložbenim konstelacijama dobivaju potpuno novo značenje. Na ovom tragu nastaje i najnoviji rad mladog multimedijskog umjetnika Luke Kedže. Reagirajući na specifičnost izložbenog prostora Galerije umjetnina, autor ga tretira kao neutralni bijeli okvir unutar kojeg pozicionira raznovrsne elemente koji tvore jedinstvenu prostornu instalaciju. U maniri redateljske inscenacije pred publiku postavlja situaciju koja zahtjeva aktivno promatranje, praćenje vizualnih smjernica i u konačnici sagledavanje cjeline. Sam naziv instalacije, ako ne i očekivani vizualni sadržaj, upućuje nas na tragove kojima bi trebali iščitati ono što je pred nama. Začudni objekti formirani od odbačenog građevinskog materijala, automobilskih dijelova, ostataka vrtnog namještaja ili raspadnute mreže za koš nekom pomaknutom logikom spajaju se u organiziranu cjelinu koje možemo iščitati kao tragove nečijeg postojanja. Tako se pred nama otvara mogućnost u kojoj nevidljivi stanar spava na formi koja podsjeća na ležaj, za rasvjetu koristi voštanicu koja se pretvara u podnu lampu, a za kućne ljubimce drži mrtve ose i skarabeje izložene u konstruiranoj staklenoj vitrini. Nelinearnost i fragmentiranost narativa teško će nam dati odgovor na pitanje postavljeno u naslovu izložbe. No naposljetku, to nije ni bitno. Važno je potaknuti znatiželju, percipirati karakter predmeta i aktivirati kreativnost u dešifriranju samog sadržaja. Konačni dojam će se ionako formirati po vlastitoj volji, osobnim analogijama, memorijskim kodovima i kulturalnim specifičnostima promatrača.
Suvremeni vizualni jezik je zahvaljujući razvoju digitalnih tehnologija i novih komunikacijskih platformi znatno različit od vremena Kabakovih ranih instalacija. U Kedžinom radu je post-internetska estetika dominantna, posebice u segmentu printanih folija koje postavlja unutar instalacije. Skenirani predmeti, arhivske fotografije na kojima je simuliran glitch, generirani vizuali koji jasno otkrivaju korištenje alata poput Photoshopa s vjedoče o prostoru i vremenu koegzistencije digitalnog i analognog koji se spajaju u neki novi amalgam. Kultura reciklaže i ponovne uporabe svojstvena je autorovoj generaciji, svjesnoj ograničenosti resursa i utjecaja klimatskih promjena. No, korištenje odbačenih materijala kod Luke Kedže ima i osoban razlog. Njegov životni i radni prostor je smješten unutar kompleksa zagrebačkog Paromlina. Okružen zanemarenim spomenikom industrijske arhitekture, umjetnik postaje svjedokom namjernog zanemarivanja bitnog dijela gradskog tkiva i prepuštanja potpunoj entropiji. U takvoj situaciji odbačeni predmeti za Kedžu prestaju biti samo otpad, a proces njihova čuvanja i reanimacije postaje platforma za otvaranje novih mogućnosti. Makar i u kontekstu suvremene umjetnosti.
Luka Kedžo (1986., Dubrovnik) je diplomirao 2011. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studij Snimanja, a 2014. godine je magistrirao na istoj akademiji studij Fotografije. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog autora na 46. Zagrebačkom salona (2011.), Franco Jesurun nagrade na Trieste Contemporanea, Trst (2015.), te grand Prixa 33. Salona mladih u Zagrebu (2016.) Od 2010. godine izlaže na skupnim izložbama, a ovo mu je treće samostalno predstavljanje.
Izložba ostaje otvorena do 30. rujna.
