U vatri
Po mojem sjećanju jedan je muzički kritičar pjevanje Loua Reeda na albumu Take No Prisoners snimanom uživo 1978. godine u njujorškom klubu The Bottom Line, opisao kao otvaranje egzotične rane pred publikom. Od tada, već četrdeset godina tražim priliku da navedene riječi upotrijebim u tekstu ili kritici vizualne umjetnosti. I došao je taj dan, jer je slikarstvo Josipa Tirića onda kada je najbolji i sasvim svoj, bez kalkulacija na koje umjetnika zna tjerati škrto lokalno tržište umjetnina, zaslužilo taj veličanstveni opis. Obimom skromnu, ali zato likovno snažnu izložbu za Tirićevo prvo splitsko predstavljanje, zasnovao sam na beskompromisnom izboru osam slika izvedenih uljem na platnu između 2015. i 2019, godine, i to samo među platnima koja sam u trenutku selekcije zatekao u njegovom novom atelijeru. Iako nije riječ o prethodno osmišljenoj tematskoj cjelini na kakve smo navikli u umjetničkoj praksi sve od razdoblja postkonceptualne umjetnosti, izabrane slike povezuje ono najvažnije - vehementna gesta i ekspresivna paleta boja što Tirića čini „najslikarskijim“' slikarom generacije koja je diplomiravši oko 2007. godine na velika vrata uvela figuraciju u fokus suvremene domaće slikarske prakse. Ekspresivna tendencija u Tirićevom slikarstvu je tako izrazita da se oblici i boje na uskom području slike od ruba motiva prema rubovima platna, razvijaju u izrazitu autonomiju slikarskog materijala gotovo apstraktnih kvaliteta. Drugim riječima, Tirić za razliku od svoje generacije ne slika da bi pripovijedao, već pripovijeda da bi slikao, jer po svom nagnuću treba sadržaj narativnog tipa kao koncepcijski okvir unutar kojeg će realizirati svoju iskonsku slikarsku energiju. Za razliku od njegove generacije, Tirićevo koncepcijsko polazište, fokus ili nadahnuće nisu zasnovani na programskoj kritici stvarnosti koja će biti posredovana studiozno elaboriranim sadržajem kompozicija ili izložbene cjeline. Obraćajući se izravno osjetilima promatrača, Tirić će ekspresivnu snagu i uvjerljivost kompozicija zasnovati na osjećaju tjeskobe kojeg generira njegov likovni jezik. Riječ je o suštinski likovnom doživljaju geste i boje koji kao da će svojom autonomnom egzistencijom jednostavno raščiniti i dokinuti motiv. Tako se, naime, silnice društvene stvarnosti razračunavaju s individualnim sudbinama zahvaćenim i uvjetovanim povijesnim zbivanjima.
Motivi predstavljeni na izabranim slikama su lubanja, dječak, crkveni dostojanstvenici, kuća u prirodi, mladić s paletom i čovjek pred trijemom. I sâm sam bio iznenađen s kojom lakoćom sinergija izabranih kompozicija konstituira složeni narativ o turobnosti suvremenog hrvatskog društva i njegovih nikad riješenih dubioza o odnosima sa crkvom, položaju umjetnika, demografskom slomu, migrantskoj krizi i ksenofobiji. Netko će reći da pretjerujem. Ne bih rekao, intuitivne istine uvijek su snažnije, a značenja, kao i ljepota uostalom, u očima su promatrača. Naravno, Tirićevo majstorstvo čini ih evidentnim.
Branko Franceschi
Josip Tirić, (Travnik, 1982. BiH), diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine, kada je primio i Nagradu Akademije za najuspješnijeg diplomanta u akademskoj godini 2006/2007. Nagradu HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika primio je 2011. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Samostalne izložbe
2018 – Na Granici , Galerija Forum
2016 - Baptism of David, Greta Galerija
2015 - Figuracija 3, Galerija Zucatto, Poreč
2014 - Purpurni krug, Galerija Bačva, HDLU, Zagreb
2009 – Oni dolaze, Galerija SC, Zagreb, Croatia
2008 – Galerija Vladimir Buzancic, Zagreb
2008 – Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb
