Nina Kamenjarin: Odsutna

Vladimir: Nije sigurno rekao da će doći.

Estragon: A ako on ne dođe?

Vladimir: Vratit ćemo se sutra.

Estragon: I onda poslije sutra.

Vladimir: Možda.

Estragon: I tako dalje.

Vladimir: Poenta je –

Estragon: Do dolaska.

Vladimir: Ti si nemilosrdan.

Estragon: Došli smo jučer.

Vladimir: Ah ne, tu si pogriješio.

Govoreći o besmislenoj potrošnji vremena i uzaludnom čekanju da nam bolje prilike padnu s neba, pisac Samuel Beckett kreira apstraktni i imaginarni lik Godota, glavnog junaka koji se nikada ne pojavljuje na sceni. Pritom je vrijeme neodređeno, a drama ne završava ništa drugačije negoli je počela. Na tragu Becketta nastaje recentna instalacija Nine Kamenjarin.

Segmenti multimedijalne, ambijentalne instalacije Odsutna, simboliziraju korake u procesu stvaranja umjetničkog djela. Posuda s glinom predstavlja pripremu koja prethodi umjetničkoj produkciji. Bacanje glinenih objekata o zid označava samu umjetničku produkciju. Mokri, zemljani objekti na zidu produkt su stvaranja, dok su otisci i odlomljeni dijelovi gline na papiru, postavljenom na podu ispod zida na koji se prethodno bacala glina, svojevrsna dokumentacija postupka. Izbačaj, zabilježen na video uratku, popraćen je tek natruhama autoričine prisutnosti: popratnim uzdahom i pojavljivanjem ruke koja svjedoči dislociranju autorice u pozadinu. Neprestano cirkuliranje snimke procesa stvaranja vodi besmislu Beckettova razmjera, naglašenom posebice činjenicom da sušenjem gline „slika“ nestaje. Proizvodnja time postaje uzaludna. Zvučni segment rada čini tup i prodoran zvuk sudara vlažne gline i zida. Čitava produkcija je brza i suzdržana, a zaokružuje ju simboličko vraćanje gline "zemlji", odakle je i uzeta.

Unatoč tjelesnoj neprisutnosti i emotivnoj distanciranosti, Kamenjarin poput Beckettova Godota, nastavlja postojati u formi pokretačice radnje rada, koji je nedvojbeno autoreferencijalne estetike. Unesenošću u umjetnost i radni proces na koji gleda kao kontemplativan i terapeutski čin, autorica nastoji prijeći preko proživljenih trauma, ali je ni tu one ne mimoilaze nego sustižu i postaju dijelom njezina radnog procesa. Umjetnost za Kamenjarin prestaje biti izlaz iz realnosti, umjesto toga postaje njezin odraz. Stanje autoričine emotivne odsutnosti upravljeno je razočarenjem u društvene procese koji neizbježno stoje u pozadini umjetničkog djelovanja nerijetko gurajući umjetnost u sporedni plan.

Kamenjarin ostaje na tragu performansa, ali ga lišava doslovnosti – tijela i njegove vremenitosti, producirajući rad koji ne protječe u odsjeku vremena, koji za njega nije vezan. Time iskorištava multidisciplinarni karakter suvremene umjetnosti i pokazuje da njezina imaginacija s lakoćom nadilazi medij u kojem se afirmira te ga uključuje u složene odnose i hibridne ambijentalne projekte.

Krajem 1960-ih godina djeluje teorijska struja predvođena filozofima Rolandom Barthesom i Michelom Foucaultom, koji odsutnost autora tumače kao pojavu koja označava kraj za sveznajućeg i mistificiranog umjetnika, koji sadrži suverenitet nad vlastitim djelom i nemoguće ga je izuzeti od njega. Naglasak izložbe je na stvaranju specifičnog ambijenta, kojim se na metaforičan i neizravan način posreduje povremena nemoć pojedinca (autora) u odnosu na društvo i ulogu koju mu je namijenilo. Potonji rad ne znači okretanje od performansa nego želju za nastavkom eksperimentiranja s područjem izvedbenosti, kombinirajući je s kiparstvom, kao i vraćanje na vlastite početke, koje nam je povremeno potrebno za sumiranje dosadašnjeg rada i odvraćajuće navraćanje na sebe.

Ana Čukušić