Imajući u vidu broj umjetnika koji su se njome bavili, veliku produkciju kao i kvalitetu, bez dvojbe se može kazati da je karikatura obilježila likovni život Splita u prvoj polovici 20. stoljeća. Svojevrsnu potvrdu takvom stavu nalazimo u aktualnom stalnom postavu Galerije umjetnina u kojemu su izložene po četiri karikature Emanuela Vidovića i Angjela Uvodića. Uvrštenje karikatura u permanentnu ekspoziciju predstavlja najznačajniju i najeklatantniju muzealnu gestu u priznavanju umjetničkog statusa te često podcjenjivane likovne vrste.
Izložbama, publikacijama s humorističnim vizualnim sadržajem te mapama crteža i grafika ovaj specifični oblik likovnog izraza utjecao je na rast zanimanja lokalnog građanstva za likovno stvaralaštvo uopće. Na meti autora redovito su bile viđenije osobe iz raznih područja javnog djelovanja, što je u gradu sklonom humoru i svekolikom teatru izazivalo veliki interes. Karikaturalni portreti rado su kupovani pa se može reći da je karikatura imala udjela u razvoju kolekcionarstva u Splitu. Dobar moralni i materijalni uspjeh na izložbama od druge polovice 20-ih godina (naročito Angjela Uvodića i Ivana Mirkovića) ipak se nije dogodio preko noći. Gledajući unatrag, karikaturu na tada skromnu splitsku likovnu pozornicu uvodi Emanuel Vidović 1901. godine. Na zajedničkoj izložbi sa slikarom Josipom Lalićem u foajeu Općinskog kazališta, Vidović je uz četrdesetak slika, uglavnom pejzaža, izložio i nekoliko, danas nepoznatih, karikatura.
Još za života u rodnom je gradu stekao reputaciju najboljeg splitskog umjetnika. Taj mu primat do dan danas nije osporen uz napomenu da je u međuvremenu na nacionalnoj razini pozicioniran među začetnike i najznačajnije protagoniste hrvatske moderne umjetnosti.
Tijekom cjelokupnog bavljenja klasičnim slikarstvom živi svijet nije ga naročito zanimao. Glavninu likovnog interesa za ljude zadovoljio je kroz karikaturu, kojom se počeo baviti najkasnije 1901. godine. Danas su, međutim, poznati isključivo radovi nastali u periodu od oko 1908. do 1912. godine, bilo da se radi o rijetkim originalima ili reprodukcijama u publikacijama. Nakon 1912. godine Vidović karikature vjerojatno nije radio.
Dvanaest originalnih portretnih karikatura nalazi se u fundusu Galerije umjetnina. Potječu iz Zbirke dr. Ive Tartaglie, bivšeg splitskog načelnika i bana Primorske banovine te strastvenog kolekcionara širokog umjetničkog interesa. Većina karikatura vezana je uz Vidovićev angažman u legendarnom splitskom humoristično-satiričnom listu Duje Balavac u periodu od 1908. do 1912. godine, dok su tri primjerka po svemu sudeći izrađena za reproduciranje u mjesečniku Društva hrvatskih književnika Savremenik, koji ih je objavio u kolovozu 1912. godine.
Pomno izvedeni kolorirani crteži s više-manje umjereno karikiranim obilježjima fizionomije i stature govore o obazrivom pristupu žrtvama: prosvjetaru, publicistu i knjižničaru Dušanu Mangjeru (oko 1908.), upravniku Pučke štedionice Antunu Makali (oko 1908.), skladatelju i dirigentu Srećku Albiniju (dvije karikature: oko 1908., 1912.), književniku, kazališnom djelatniku i prevoditelju Milanu Begoviću (dvije karikature: oko 1909.), prozaiku, publicistu i književniku Niki Andrijaševiću (oko 1909.), skladatelju i dirigentu Josipu Hatzeu (oko 1910.), književniku, publicistu i filmskom djelatniku Milanu Marjanoviću (oko 1910.), odvjetniku i prozaiku Marinu Begi (oko 1911.), književnom kritičaru i povjesničaru Anti Petraviću (1912.) i kiparu Tomi Rosandiću (1912.). Vidović se nije bavio intimom ni tajnama svojih modela već je isključivo bio usmjeren na humornu vizualizaciju njihove pojave uglavnom viđene u javnom prostoru, bilo da je riječ o karakterističnom izrazu lica, detaljima fizionomije, držanju tijela, stasu, odjeći. Estetske manjkavosti benevolentno je nastojao transformirati u simpatične karakteristike osobnosti. Uz to, vjerojatno kao posljedica neke vrste autocenzure, zamjetna je suzdržanost u karikiranju, što upućuje na to da je autor bio svjestan provokativnog potencijala karikature. Društveni ugled bio je važna komponenta življenja u Splitu, a drastičnije intervencije u nečiji izgled mogle su potaknuti poslovičnu splitsku sklonost izrugivanju. Za pretpostaviti je da se umjetnik nije htio zamjeriti poznanicima i prijateljima s čijim se izgledom poigrao, a ni sebi priskrbiti lošu reputaciju. Svi ti razlozi čine se izglednim kada se uzme u obzir da je Vidović preferirao prilično benignu portretnu karikaturu. Ipak, u nekoliko slučajeva nije odolio smjelijoj, moglo bi se reći drskijoj transformaciji, odnosno deformaciji fizionomije. Situacijskom karikaturom rijetko se bavio.
S obzirom da je kulturnoj javnosti slikarstvo Emanuela Vidovića neusporedivo poznatije od karikature, čini nam se opravdanim skrenuti pozornost na taj segment djelovanja kroz žanrovski profilirani sadržaj sastavljen od karikatura iz fundusa Galerije umjetnina i reprodukcija odabranih iz Duje Balavca - najobimnijeg izvora umjetnikovih humorističnih uradaka.
List je ujedno prvi konkretni izvor informacija o njegovoj produkciji karikatura nakon pisanih tragova o izloženim radovima 1901. godine. Pokrenuli su ga kao mjesečnik u veljači 1908. godine Vidović, Virgil Meneghello Dinčić, Ante Katunarić te Angjeo Uvodić, koji već nakon prvog broja zajedno s bratom Markom prekida suradnju. Sva četvorica osnivača izrađivali su karikature i potpisivali ih pseudonimima: Vidović – Rode, Meneghello Dinčić – Baf:Baf:, Katunarić – Piperle, Uvodić – Lepe. Meneghello Dinčić karikaturama je najzastupljeniji, a sa svega dva primjerka najmanje je zastupljen Katunarić koji je bio izdavač, odgovorni urednik i autor većine šaljivih tekstova, crtica i stihova. U pravilu su stihovi i karikature korespondirali i uzajamno se dopunjavali. List je izlazio neredovito do svibnja 1912. te od lipnja 1921. do srpnja 1923. godine, a u njemu su objavljivani i humoristični radovi drugih autora. U cijelom izdanju prevladavala je portretna karikatura. Po mišljenju Frane Dulibića: „Jedan od uzora za portretnu karikaturu za koji znamo da je dolazio do Splita bio je njemački tjednik 'Simplicissimus'.“
Vidović je za Duju Balavca izrađivao karikature od 1908. do 1912. godine. Tijekom te prve faze izlaženja objavljeno je oko pedeset njegovih radova u kojima je humoristično interpretirao poznate osobe iz kulturnog, političkog i društvenog života Splita, ali i iz drugih, uglavnom dalmatinskih gradova, koji su Splićanima iz nekog razloga bili interesantni. Uz nekolicinu već spomenutih u Duji su se našli tadašnji splitski načelnik Vicko Mihaljević i bivši načelnik Vinko (Vicko) Milić, liječnik i entomolog Eduard (Edi) Karaman, monsignor Moscovita, odvjetnici Ercolano Salvi i Vjekoslav Škarica, književnik Rikard Katalinić Jeretov, književnik i političar Ante Tresić Pavičić, načelnik Trogira Nikola Madirazza, kipar Ivan Meštrović i drugi.
Usporedbom originalnih radova s reprodukcijama u listu i spomenutom izdanju časopisa Savremenik razvidne su različite strategije Vidovićeve izvedbe. Za Duju Balavca izrađivao je crno-bijele i kolorirane karikature. Iako su reproducirane u crnoj boji (rijetko u crvenom ili smeđem tonu) razlika se uglavnom može raspoznati. Neke monokromne crteže naknadno je kolorirao, a najeklatantniji primjer karikatura je Antuna Makale, koja je objavljena pod nazivom Hannibal Ante portas. Neke karikature signirao je nakon objavljivanja: Umjetnička evolucija. Milan Begović; Naši literati. Milan Marjanović. Znao je izrađivati u crtežu slične ili gotovo identične kolorirane inačice objavljenih šaljivih portreta, kao što su karikature Dušana Mangjera, Nike Andrijaševića, Josipa Hatzea, Milana Begovića i Marina Bege, ali potpisane s E. Vidović. Za Savremenik Vidović je izradio kolorirane primjerke, koji su objavljeni pod njegovim imenom i naslovima: Karikatura Tome Rosandića, Karikatura Srećka Albinija i Karikatura A. Petravića. Premda se radi o crno-bijelom tisku, razvidno je da su reproducirane karikature upravo one koje se nalaze u Galeriji umjetnina. Sve su signirane s E. Vidović i vrlo slične karikaturama istih osoba u Duji Balavcu. Jedan od originalnih predložaka galerijska je karikatura S. Albinija signirana Rode, koja je publicirana u Duji Balavcu (te naknadno kolorirana). Vidović je, dakle, pseudonim i potpis Rode ograničio isključivo na splitski list, dok se u središnjem hrvatskom književnom časopisu želio predstaviti pravim imenom i prezimenom. Je li za tisak pripremio možda još neku neobjavljenu karikaturu mogli bismo samo nagađati. Međutim, upravo Vidovićeva suradnja sa Savremenikom predstavlja konačnu potvrdu autorstva njegovih karikatura u Galeriji umjetnina.
EMANUEL VIDOVIĆ (Split, 1870. – Split, 1953.) privatno je učio crtanje kod graditelja i slikara Emila Vecchiettija. Od 1887. do 1890. studira kiparstvo pa slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Nezadovoljan profesorima prekida studij i slika u Veneciji, Milanu i Chioggi. Prvi put izlaže 1894. u Milanu na Esposizioni Riunite, a u Splitu 1896. izlaže u izlogu Ševeljevićevog dućana. Na izložbi s Josipom Lalićem u foajeu Općinskog kazališta 1901. osim slika, prvi u Splitu, izlaže karikature. Jedan je od pokretača i urednika humoristično-satiričnog lista Duje Balavac, u kojemu od 1908. do 1912. objavljuje karikature. Idejni je začetnik, jedan od najagilnijih organizatora i sudionik Prve dalmatinske umjetničke izložbe 1908. Sudjeluje u osnivanju i radu Društva Medulić. Godinama radi u splitskim školama, prvo na C. k. Velikoj realci kao suplent risanja od 1898. do otkaza 1903., zatim na Obrtničkoj školi kao učitelj prostoručnog risanja i dekorativnog slikanja od 1909. do 1938., te na Tehničkoj srednjoj školi kao učitelj prostoručnog risanja od 1927. do 1938. Godine 1922. postao je član SANU (dopisni), a 1949. godine član JAZU (dopisni).
