predgovor:
Miroslav Kraljević nedvojbeno je ključna ličnost hrvatskoga slikarstva prve polovice 20. stoljeća. Njegovu su ulogu i značenje prepoznali kako suvremenici, tako još više generacija neposredno nakon njegove rane smrti. Neki od tih sljedbenika sjećali su se kako su kao mladići pohodili dvije Kraljevićeve izložbe u zagrebačkoj Galeriji Ullrich. Slikar Milivoj Uzelac, primjerice, sjećajući se mladih dana spominje događaj koji mu je ostao trajno i sudbinski urezan u pamćenje, a to je izložba Miroslava Kraljevića održana u Salonu Ullrich kasne jeseni 1912. Bila je to čudesna atmosfera, govorio je Milivoj Uzelac. Na prstima se hodalo kroz tu izložbu, iz poštovanja. (…) Dao je Kraljević već tada pečat čitavoj generaciji. (…) Šutilo se i gledalo. Bio je to moj prvi najdublji utisak. O toj Kraljevićevoj izložbi, kao i onoj drugoj, posthumnoj, kako se običava nazivati, a održanoj samo godinu poslije, govore svi ključni protagonisti slikarske scene koji se formiraju tijekom drugoga desetljeća kao o događajima koji su bili prijelomni u modernome hrvatskome slikarstvu. Prije nego što se nakon jednogodišnjega boravka u Parizu vratio u Zagreb sam je Kraljević o svojoj skoroj izložbi također mislio kao o događaju koji neće ostati nezapažen u maloj, provincijalnoj sredini. Dužnost je nas mlađih doći u Hrvatsku i u svom vlastitom domu mučiti se i raditi, rekao je tada svojem mlađem kolegi Ljubi Babiću, i nastavio: Evo, ja polazim u Hrvatsku, u Zagreb, i izlažem, ja sve znam kako je tamo i što me čeka, ali ja idem.
Nakon Kraljevićeve smrti u travnju 1913. iz njegova će opusa mlađi kolege stvoriti mit novoga, modernoga, originalnoga. Nečega što je obogatilo nacionalnu umjetnost unijevši u nju vitalne snage i oslobodivši je tragova prošlosti. To se Novo prepoznavalo prije svega u radikalnome odbacivanju svih literarnih i simboličkih sadržaja u slici, u odmaku od akademskih pravila, zatim u realizmu koji ima korijene u Manetu i impresionistima, u unošenju Cézanneove doktrine gradnje slike i, konačno, u beskompromisnom otklonu od akademskih normi. Kraljević je u hrvatsko slikarstvo unio niz inovacija i takozvano čisto slikarstvo kultivirano na velikim izvorima francuske umjetnosti 19. stoljeća, što su mladi jasno prepoznali i na tim zasadama nastojali izgraditi svoj jezik.
Poslije studija slikarstva, koji je počeo u Beču, a završio na minhenskoj Akademiji, i nakon respektabilna opusa ostvarena do 1911., Kraljević je okrenuo kompas s Beča i Münchena i usmjerio ga na Pariz. Premda u to vrijeme Pariz nije bio posve nepoznat Hrvatima, jer doticao je hrvatsko slikarstvo i prije 1911., u najboljem obliku u djelima Vlaha Bukovca i Josipa Račića, bio je to grad umjetnosti koji je funkcionirao poput devalvirane monete iz koje je trebalo znati i moći prepoznati prave slikarske vrijednosti. Ono što je Kraljević prepoznao i donio u Hrvatsku prije svih ostalih bio je potpuno nov ikonografski potencijal koji je plijenio pozornost. Ono po čemu se izdvajao od svih drugih hrvatskih slikara toga vremena njegova je superiorna pripadnost svijetu koji je slikao i crtao, svijetu modernoga velegrada. On je otkrivao vrijednosti flanerstva i pokazivao ga bilo slikajući pariške ulice, parkove, kavane i kazališta, bilo idiličan svijet zavičajne Požege.
Iznimno bogat i raznolik opus Miroslava Kraljevića, zgusnut u svega pet godina intenzivnoga stvaralaštva (1908.-1913.), bio je ishodište za niz budućih velikih osobnosti hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća (Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Vilko Gecan, Milan Steiner…), koji su nakon smrti svojega velikog uzora definirali ono što on ranom smrću nije uspio. Oni su još kao adolescenti prepoznali duh novoga vremena, oličena u ekspresionizmu koji je Kraljević u nekim svojim kasnim radovima intuitivno otkrivao, i tu su opciju upisali u hrvatsko slikarstvo samo sporadično tijekom ratnih godina, a u punome smislu u razdoblju neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Kraljevićeva najveća zasluga za hrvatsko slikarstvo leži u činjenici da se na njegovu djelu artikulirala generacija koja je dokraja razvila teze koje je on, zbog kratkoće života i efektivnoga stvaralaštva, uspio tek zacrtati. Nitko drugi nije toj generaciji, koja je stasala tijekom Prvoga svjetskoga rata i svoj izraz potvrđivala na izložbama zagrebačkog Proljetnoga salona, bio toliko važna referencija kao što je to bio Miroslav Kraljević. Uzme li se u obzir da je najvredniji dio Kraljevićeve umjetnosti zbijen u vremenski interval od samo jedne godine, posljednje godine njegova života (1912./1913.), tada i snaga te umjetnosti ima doista posebno značenje.
Zvonko Maković
životopis:
1885.
Rođen u uglednoj plemenitaškoj obitelji tijekom očeve službe u Gospiću.
1888. - 1903.
Polazi pučku školu i gimnaziju u Zagrebu i Gospiću, a jednu gimnazijsku godinu provodi kod očeve obitelji u Požegi, koju doživljava zavičajem.
1904. - 1905.
U Beču studira pravo i pohađa slikarski tečaj Georgea Fischoffa.
1906.
Napušta studij prava i u potpunosti se posvećuje umjetnosti.
Upisuje grafičku školu Moritza Heymanna u Münchenu.
1907. - 1909.
Upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Münchenu, u klasu Huga von Habermanna.
U Münchenu tad studiraju i hrvatski slikari: Josip Račić, Vladimir Becić, Oskar Herman.
Prijateljuje s Vladimirom Becićem, Oskarom Hermanom, Nastom Rojc, Ernom Šaj, poljsko-rumunjskim slikarom Karlom Ewaldom Olszewskim i drugima.
1910. - 1911.
Nakon završetka školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu vraća se u Požegu koju tek nakratko napušta uzaludno tražeći oporavak u Kraljevici od uznapredovale plućne bolesti.
U Požegi ga dočekuje niz narudžbi za portrete, a povratak zavičaju ujedno rezultira i nizom antologijskih portreta obitelji, krajolika, mrtvih priroda i animalističkih prizora.
1911.
Izlaže na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu gdje njegove iznimne slikarske kvalitete zapažaju i ističu i Izidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu i pjesnik i esejist Antun Gustav Matoš, neosporno najveći autoritet koji je hrvatska kritika ikad imala.
Slijedom rečenih uspjeha odlazi u Pariz, gdje radi na akademiji La Grande Chaumière i slika neke od svojih najboljih portreta, autoportreta, žanr-scena i veduta.
1912.
Godina slikarske i crtačke euforije s vrhunskom elaboracijom dosadašnjih iskustava i smjelim istraživanjima novih ideja i izraza.
Usporedno s pariškim bujanjem talenta Kraljević sve češće razmišlja o povratku u domovinu.
Prva samostalna izložba u Salonu Ullrich u Zagrebu popraćena je odličnim kritikama.
1913.
Miroslav Kraljević umire u Zagrebu od sušice s navršenih samo 27 godina.
1942.
Pet je Kraljevićevih slika izloženo u hrvatskom paviljonu na XXIII. venecijanskom bijenalu.
2013.
Izložba Miroslav Kraljević - Retrospektiva otvorena u Modernoj galeriji u Zagrebu o stotoj godišnjici umjetnikove smrti dosad je najveća izložba hrvatskog slikara duše.
