predgovor / Kristina Restović:

„Nemam inspiraciju, imam znatiželju“, znakovit je odgovor Kristine Restović na postavljeno joj pitanje o prirodi njezina stvaralačkog procesa. Znatiželja je nezamjenjiv pokretač u kreativnom promišljanju. Gledano iz perspektive umjetničkog rada, upravo je znatiželja ta koja jamči živost umjetničke vizije, neprekidno tjera na istraživanje, potragu za novim rješenjima, ne dozvoljava prihvaćanje strogo definiranih okvira i provjerenih rješenja. Kada se sa znatiželjnim umom ujedini neprestani rad, kao što je slučaj kod Kristine Restović, bogat i izuzetno zanimljiv opus neizbježan je rezultat.

Kristina Restović je umjetnica koja je u području suvremene grafike u posljednjih nekoliko godina zauzela prepoznatljivo mjesto na hrvatskoj likovnoj sceni. Kombinacijom ustrajnog rada na istraživanju medija i odabirom prepoznatljivih motiva postigla je prihvaćanje kako stručne, tako i šire publike. Eksperiment koji je u osnovi njezina rada usmjeren je na proces nastanka same grafike. Iako je gotovo alkemičarska privrženost tradicionalnoj tehnici uvijek drži u blizini dubokog tiska, Kristina je daleko od strogo definirane klasične grafičarke. Ona se vrlo slobodno služi i fotografijom, sitotiskom, računalnom tehnologijom i dr. Primjer rada iz 2006. godine pod nazivom Vozanje, u kojem osnovu procesa čini doslovni otisak automobilske gume na cinčanoj ploči, zorno prikazuje koliko zaigrana i slobodna umjetnička vizija može biti.

U svom radu Kristina najčešće poseže za motivima iz svakodnevnice ili popularne kulture, koje osebujnim asocijativnim poveznicama spaja u cjeline. Motivi su jednostavni, nepretenciozni, često s dozom humora. No, s obzirom na to da kao tipična grafičarka pri radu razmišlja u serijama, odabrani motiv ponavljanjem varira, mijenja, istražuje. Upravo u tim igrama njezini motivi, bilo da je riječ o majicama, torbama ili robotima, dobivaju širu naraciju i asocijativne mogućnosti koje često, ali nikada doslovno, otvaraju prostor za emociju ili segment životne priče.

Iako su radovi odabrani za izložbu u Galeriji umjetnina grupirani u tri zasebne cjeline, objedinjuje ih zajednički motiv robota. No, da ne bi bilo zabune, nije riječ o prikazima robota, već igračaka u obliku robota iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ovakav motiv ne čudi kada uzmemo u obzir Kristininu praksu posezanja i u nostalgične registre memorije. Kada je u svibnju 2013. u Salonu Galić postavila izložbu pod nazivom Robotika, na svojevrstan je način započela igru dihotomnih parova koja se proteže kroz čitav ciklus. Jer, ipak, iza naziva izložbe ne krije se znanstvena disciplina, pa ni sve češća suradnja znanosti i umjetnosti, već prikazi igračaka izvedeni u tradicionalnim medijima grafike i akvarela. Spoj „nespojivog“ posebno je značajan u tretmanu akvarela. Kako dobro primjećuje Toni Horvatić u predgovoru izložbe, umjetnica demistificira predrasude o akvarelu i donosi „obrat uvjerenja da su roboti sazdani tehnologijom snažnijom od akvarela“. U kontekstu Kristinina rada akvareli predstavljaju odmak u smislu potpuno drugačijeg procesa rada uvjetovanog zakonitostima same tehnike. No, izbor je jasan kada se sjetimo njezine potrebe i želje za eksperimentom, koji postaje najizazovniji upravo unutar iste tematike, no s izmijenjenim pravilima igre.

Izložena serija grafika pod nazivom Portreti i Fred (2013.) možda najbliže prikazuje tipičan način rada Kristine Restović. Riječ je o kombiniranoj tehnici bakropisa, akvatinte i suhe igle, koja se u tehnologiji i konačnom izgledu najviše približava tradicionalnoj grafici. No tematski obrat koji umjetnica primjenjuje udaljava je od medija jer portretna je umjetnost povijesno uglavnom bila rezervirana za slikarstvo i skulpturu,a kasnije i fotografiju. Ono što se događa u ovom slučaju je igra izmještanja i preklapanja starih i novijih medija, dok činjenica da su portreti ipak prikazi robota a ne ljudi pridonosi ludičkom karakteru rada. Slažući portretnu galeriju „protagonista“ koje možemo prepoznati i na ostalim radovima na izložbi, Kristina podmeće i dvije grafike koje tematski odudaraju od ostatka. Prikaz mjeseca i plakata za hit Guarda che luna Freda Buscaglionea, talijanske zvijezde pedesetih godina 20. st., predstavljaju poveznicu s ciklusom Roboti i mjesec i daju narativni okvir za moguće dešifriranje značenja cjelokupne priče. Kristina Restović i inače u svojim radovima koristi naraciju koja je jasno prisutna, no nikada ne inzistira na strogoj strukturi i doslovnim značenjima. Radije fragmentarno daje naznaku situacije ili događaja i ostavlja promatraču mogućnost daljnjeg čitanja. Takav postupak je posebno vidljiv na seriji radova pod nazivom Roboti i mjesec (2013.). Roboti, ranije predstavljeni kroz akvarele i grafiku, u izuzetno filmičnim kadrovima počinju pričati neku svoju priču. Možda je njihova ljudskost u ovim radovima i najizraženija jer nemoguće je ne poistovjetiti se sa zbunjenim, ljutitim, izgubljenim ili jednostavno umornim protagonistima ove pomaknute priče. Vještina autorice i lakoća kojom je savladala medij posebno postaju vidljivi kada se uzme u obzir tehnika nastanka ovih radova. Za podlogu Kristina tradicionalni papir zamjenjuje aluminijskim pločama na koje sitotiskom otiskuje mjesec, dok su roboti slikani temeljnom bojom u različitim nijansama sive. Kombinacija slikarskog i grafičkog pristupa na metalnoj podlozi rezultirala je izuzetno neobičnim radovima. Spajanjem geste i strojnog tiska, visokog sjaja metalne podloge i mat boje, velikih dimenzija radova i gotovo bestjelesnog dojma koji dobivaju postavljanjem na galerijski zid –umjetnica na vrlo zanimljiv način razotkriva promišljanje i slojevitost koji stoje iza svih njezinih radova.

Sagledavanje umjetničkog rada Kristine Restović nemoguće je bez pogleda na suvremenu grafičku scenu u Hrvatskoj. Činjenica je da se u posljednjih desetak godina intenzivirala izlagačka djelatnost usmjerena na prezentaciju grafike - osim tradicionalnih izložbi iniciranih od strane Kabineta grafike HAZU (od zagrebačke izložbe grafike, preko jugoslavenskih, do hrvatskih trijenala grafike), postoji i izuzetno živa grafička scena u Rijeci, a stasale su i bijenalne manifestacije u Splitu i Osijeku (Splitgraphic od 2003. i Dani grafike od 2004.). Očito je da postoji izrazita potreba i nastojanje da se na ovaj, često podcijenjen i zanemaren medij, usmjeri pažnja kakvu i zaslužuje. Rad nekolicine umjetnika mlađe generacije, među koje spada i Kristina Restović, temelji se upravo na kreativnim mogućnostima medija, aktualizaciji tradicionalne tehnike i otvorenosti eksperimentu. Vrlo zanimljiv odabir dala je Lovorka Magaš Bilandžić na izložbi pod nazivom Suvremena hrvatska grafička scena / propitivanje medija postavljenoj u veljači 2013. u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku u sklopu VI. Dana grafike. Osim Kristine Restović, predstavljeni su radovi Igora Čabraje, Marija Čaušića, Celestine Vičević i Silvija Vujičića. Ono što se ovakvom selekcijom iskristaliziralo je spoznaja da u suvremenoj grafici postoje autori koji sustavno medij „promatraju u proširenom polju“ , poigravaju se njegovim granicama, ponekad poništavaju reproduktivnost kao temeljno obilježje, formiraju objekte, instalacije i sl.; u svakom slučaju, kreiraju vrlo živ medij, koji u dinamičnom odnosu tradicionalnog i suvremenog čini izuzetno zanimljiv segment suvremene umjetničke produkcije u Hrvatskoj.

Jasminka Babić

predgovor / Nikola Ukić:

U europskoj skulpturi krajem 19. stoljeća započinju dinamični procesi moderniziranja kiparskog izraza, da bi se u brojnim izmima tijekom 20. stoljeća očitovala raznolikost, brojnost i pluralizam pojava te proširenje pojma skulpture na objekt, instalaciju, ready made, assamblage i druge umjetničke izraze. Suvremena skulptura razvija se u različitim smjerovima kao rezultat dinamičnih procesa preispitivanja, problematiziranja i radikaliziranja pojma skulpture. Nikola Ukić pripada kiparskoj struji koju karakterizira istraživalačka, eksperimentalna priroda, upotreba neklasičnih materijala i procesa rada te prisvajanje predmeta iz svakodnevnog života, čime se preispituje ili negira tradicionalni pojam aure umjetničkog djela.

Nakon studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, koju je pohađao krajem 90-ih, nastavio je obrazovanje u mnogo poticajnijem okruženju Akademije u Düsseldorfu (2000.-2004.). Bolji uvjeti rada i dostupnije mogućnosti istraživanja kiparskih postupaka i materijala odredilo je njegovo profesionalno formiranje. Već se tada, kao student Akademije u Düsseldorfu, isticao kreativnošću i istraživalačkim duhom te ga počinje privlačiti rad s poliuretanom, materijalom modernog doba široke primjene u graditeljstvu, industriji i predmetima za svakodnevnu uporabu. U tim godinama mlađa generacija riječkih umjetnika pokazivala je iznimnu vitalnost i inovativnost u radu pa su 2003. u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti predstavili radove izložbom „Emerging Artists“. Zajedno izlažu danas već priznati i međunarodno prisutni umjetnici David Maljković, Igor Eškinja, Nemanja Cvijanović, Nikola Ukić i drugi, a njegove je radove nakon izložbe otkupio Muzej moderne i suvremene umjetnosti za Zbirku skulpture. To je zasigurno bio povoljan vjetar za mladog kipara, koji će uskoro postati stipendist i boraviti na nekoliko međunarodnih rezidencija i sve odlučnije tražiti svoje mjesto unutar europskog kiparskog prostora.

Umjetnikov izbor materijala zasnovan je na njihovu potencijalu da se mijenjaju skulpturalnim procesom ili da se uopće samim procesom utjelove. Radikalni kiparski postupak – da skulpturalnu formu razvija tijekom procesa nastanka materijala – posebno je izražen u njegovu načinu upotrebe poliuretana, materijala čija svojstva predano istražuje. Tijekom kratka procesa lijevanja Ukić krpama, folijama ili držačima usmjerava taj ekspandirajući materijal u različite smjerove, pri čemu je intervencija moguća samo u kratkom vremenu kada je materijal u fazi između dva agregatna stanja. Pri nastajanju tih skulptura i oblik i materijal su u istoj mjeri iskonski; oni stupaju u međusobni dijalog. Stoga je skulpturama inherentan dah stvaranja, u kojima se osjeća spontano djelovanje, stvaranje i permisivno dopuštanje stvaranja.

Na izložbi u splitskoj Galeriji umjetnina predstavlja radove koji svjedoče o sintezi brojnih konceptualnih, formalnih i materijalnih posebnosti, za koje razvija osobne tehnike. Radovi su nastali inovativnim pristupom u objedinjavanju nekoliko likovnih disciplina, kao što su fotografija, performance, skulptura i instalacija. Ukić lijeva poliuretan na foliju, koja je prethodno obrađena slikovnim motivima. Poliuretan se na fleksibilnom negativu nepredvidivo širi te se u procesu očvršćivanja povezuje s apliciranom slikom. Pri tome preuzima skulpturalnu formu, koja je istovremeno nosač slike. Za razliku od klasičnog kiparskog procesa, pri kojem kipar pomno oblikuje formu, a materijal prethodi procesu oblikovanja, ovdje materijal i forma nastaju u procesualnom dijalogu između pokreta kipareva tijela i teško predvidivog širenja materijala. Sintezom skulpture, slikovnog predloška i performansa, nastaje nova plastička stvarnost koja simulira vanjski svijet, a pri tome zadržava trag kretanja ljudskog tijela. U svojim plastičkim istraživanjima Nikola Ukić se naslanja na širi krug umjetnika, od Césara i Eve Hesse do Lynde Benglis i Gabriela Orozca.

Na izložbi je predstavljeno nekoliko skupina radova nastalih 2013., koji u istom mediju preispituju različite prostorno-plastičke probleme. Ono što ih povezuje je tema linije koju elaborira na tri razine. Prostorni akcent postava je veliki objekt Eclipse, koji se sastoji od školjkastih odljeva koji su tokom lijevanja preuzeli grafički predložak meandra. Taj je objekt nastao u kolovozu 2013. za vrijeme Ukićevog rezidencijalnog boravka u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, gdje je u rujnu i izložen na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi priređenoj u toj instituciji, nazvanoj The Projective Cast / Projektivni odljevi. Proces nastanka skulpture uzbudljiv je dijalog tijela, volje autora i prirode materijala koji ima svoje fizikalne zakonitosti pa je rezultat moguće samo djelomično kontrolirati. Ukića privlači linija meandra, koja se može promatrati kroz kategoriju stilizacije dvodimenzionalne kompjutorske vektorske grafike, ali i prapovijesni motiv koji budi u promatraču podsvjesni registar značenja. Posezanje za meandrom svojevrsna je reinterpretacija teme koju je u našoj sredini posvojio Julije Knifer, uvijek ju ponovno koristeći i ispitujući u brojnim slikarskim, crtačkim i grafičkim ciklusima. U toj direktnoj referenci Ukića najviše privlači repeticija motiva, osjećaj da se promatrajući radove Knifera suočavamo sa „gustoćom beznađa“, kako ih je okarakterizirao Davor Matičević.

Referencu na lokalnu tradiciju i propitivanje duha mjesta prepoznajemo u kolažima Zuletzt vor Vierzehn Tagen I, II (Zadnji put prije četrnaest dana I, II). Fotografije aktova Ivana Meštrovića otisnute za zidni kalendar iz 60-ih, slučajno pronađene na tavanu djedove kuće, poslužile su mu za assamblage kojim povezuje niskobudžetni tisak kalendara i pažljivo naslagane novčiće od jednog centa smještene u kutiju od pleksi stakla. Meštrović je neprikosnovena figura hrvatske moderne skulpture, dio nacionalnog i kulturnog identiteta, ali i zaboravljenih i potisnutih utopijskih vizija o kulturnom i političkom jedinstvu južnoslavenskih naroda.

Druga skupina radova (Bez naziva / Štrik teorijska grupa) na površini napetih bubrežastih volumena nosi fotografski predložak zavijene linije konopa. Ukić neprestano traga kako proširiti pojam skulpture koristeći likovne tehnike koje se rijetko dovode u odnos koegzistencije. Tehnikama lijevanja poliuretana, koji preuzima fotografski predložak, osuvremenio je tradiciju korištenja fotografije na trodimenzionalnoj formi, ostvarivši novu kvalitetu plastičke realnosti.

Površina otisnutog poda i stepenica galerije (Polje Stepenica) izvedena je u tankom sloju gumaste, elastične, poliuretanske pjene koja se i nakon otvrdnjavanja nastavlja modelirati. Odljev praznine postupak je koji je proslavila Rachel Whiteread, lijevajući i izlažući odljev praznine unutrašnjeg prostora stambenih jedinica, prostora ljudskog obitavanja. Uzimajući odljev poda, Ukić dokumentira tragove i oštre bridove spojeva ploha stepenica, tematizirajući liniju kao plitki reljef. Taj je otisak trajna memorija mjesta zbivanja dinamičnog, performativnog procesa lijevanja, ali i participativnih aktivnosti nevidljivih tragova ljudske prisutnosti u prostoru galerijske bijele kocke.

Radovi koji su izloženi na zidovima (Drawn from below I,II,III), nastali 2012., bave se odnosom digitalnog i analognog medija, kombiniranjem high-tech tehnologije i low-tech obrade. Izvedeni su tehnikom transfera na gumenu poliuretansku pjenu. Jednostavna vektorska grafika, uslijed pomicanja ploče tokom ispisa te naknadnim transferom na fleksibilnu pjenu, spaja se u nove nekonvencionalne strukture iznimno vibrantne površine.

Nikola Ukić prije nastanka radova za izložbeni prostor pažljivo istražuje prostorne zadatosti, duh mjesta kao specifično mjesto iskustva, pa te spoznaje sublimira u radovima i njihovu prostornom rasporedu. Na toj razini i posjetitelji postaju aktivni čimbenik igre prostornih silnica, punog i praznog, pasivnog i dinamičnog. Interes za procese pretvorbe suvremenih materijala čini ga posve usamljenom osobnošću u korpusu hrvatske suvremene skulpture.

Nataša Ivančević

životopis / Kristina Restović:

Kristina Restović rođena je u Splitu 1973. Diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. 1996./97. bila je stipendist Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici Il Bisonte u Firenci. 2007. magistrirala je na poslijediplomskom magistarskom studiju grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. Od 1999. radi kao vanjski suradnik Umjetničke akademije sveučilišta u Splitu, od 2009. u zvanju docenta iz predmeta Suvremena grafika. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

životopis / Nikola Ukić:

Nikola Ukić je rođen 1974. u Rijeci. 1993./94. godine studirao je likovnu kulturu na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od 1995. do 1999. godine studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku slikarstva. Od 2000. do 2004. godine studira na Kunstakademie u Düsseldofu u klasi prof. Georg Herolda. Živi u Düsseldofu.