"Ono drugo u motivu tražio je Marino Tartaglia, te tako nazivao niz svojih radova zaokupljenih inače običnim predmetima iz svojega neposrednog, intimnog okoliša. Usuđujemo se tvrditi da i Ivan Krstulović čitavoga života traži „ono drugo u motivu“, to jest da se ne zadovoljava pukim prividom i golom optičkom i fizičkom (manuelnom) reakcijom, nego da u svakom pristupanju predmetu ili liku slikanja nastoji ekstrahirati nešto trajnije od trenutačnog dojma, odnosno prepoznati u inače prostornim kategorijama (visine, širine, dubine) onu latentnu vremensku dimenziju. Dapače, prolaznu i promjenjivu svjetlosnu emanaciju tako ukrotiti i fiksirati da posvjedoči slutnji vječnosti.
Namjerno spominjemo programatsku misao lucidnoga i zahtjevnoga Tartaglije i vezujemo je također uz Krstulovića, jer želimo proširiti problemski kontekst unutar kojega se uglavnom razmatralo i razmatra djelo slikara, stasaloga u šestom desetljeću prošloga stoljeća i obilježenoga iznimnom vjernošću lokalnoj tradiciji. Naime, Ivan Krstulović je povlašteni učenik Jerolima Miše i nadahnuti nastavljač Emanuela Vidovića. Eto, svjesno pridodajemo još jednoga od splitskih slikara u koordinatni sustav mentora i utjecajnih „svjetionika“ što su djelovali na duhovno i morfološko usmjerenje znatno mlađega kolege, ali umjetnika čvrsto vezanoga ne samo uz dosljednu figuraciju nego i uz istančanu evokaciju „maloga starinskog svijeta“. Na Mišinoj brazdi mogao je Krstulović nastaviti njegujući postimpresionističku kromatsku paletu, na Vidovićevu tragu komponirao je priručne stvari iz ateljea u skladne i zagasite „mrtve prirode“, a – dodajemo – na liniji Tartaglijine misaone strogosti uspijevao je svojemu intimizmu dati značenje pronicanja neke „snažnije zbilje“, takoreći aspekta „dugoga trajanja“." (iz predgovora Tonka Maroevića)
Ivan Krstulović rođen je 27. studenoga 1932. godine u Splitu. Po majčinoj sugestiji upisuje se u Građevinsku tehničku školu. Silna strast za slikarstvom ipak ga odvodi na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomira slikarstvo u klasi profesora Jerolima Miše 1959. godine. Na drugoj godini studija otkriva veliku trojku naše moderne, Račića, Kraljevića i Becića. Najvećim, pak, među najvećima smatra Michelangela. Možda je, reći će, i bilo umjetnika čija se stvaralačka snaga mogla mjeriti s njegovom, ali zacijelo nikada nije bilo, niti će ikada biti, umjetnika tako uzvišenog, plemenitog, upravo božanskog duha. Mirjanom Dorić ženi se 1956. godine. Iduće godine dobiva sina Laurencea, a godine 1973. kćer Antoniju. Po završetku studija nekoliko je godina nastavnik na Građevinskoj tehničkoj školi u Splitu. Vrijedi zabilježiti reakcije uz prvu samostalnu izložbu: „Slikareva dominantna svojstva i kvalitete dane su kao na dlanu, naročito po pitanju zvučne i krepke palete. On je sav u blistavim tonskim akcentima koji naročito dolaze do izražaja u mrtvim prirodama. Mnogo je i svježine i pronicljivosti u tom mladom slikaru, sve bukti od darovitosti i ljubavne groznice.“
Od 1977. do 1979. Krstulović radi kao prosvjetni savjetnik u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu RH u Splitu. Potom predaje na Filozofskom fakultetu u Zadru, dislociranom odjelu Prirodoslovno - matematičkih znanosti i Studiju odgojnih područja u Splitu, a potom na Umjetničkoj akademiji, od njezina osnutka do umirovljenja 1998. godine. U zvanje docenta imenovan je 1979. godine, a za redovnog profesora izabran je 1985. godine. Bio je predstojnik Zavoda za likovni odgoj i umjetnost te dekan Fakulteta Prirodoslovno-matematičkih znanosti i Studija odgojnih područja u Splitu Filozofskog fakulteta u Zadru. Samostalno je izlagao u Splitu, Zagrebu, Zurichu, Londonu, Dubrovniku, Sinju, Mostaru, Rabu … Drastična stilska različitost, kako slikar voli pojasniti, proizlazi iz činjenica da u prvoj fazi slika isključivo po modelu, dok u drugoj to radi po imaginaciji. “Krstulovićeve se slike ne kupuju kao investicija, jer to nisu predmeti koje vlasnik skriva po tamnim zakutcima samo da ih ne mora gledati, ali čeka pogodan trenutak kad će im vrijednost porasti toliko da će ih moći prodati idućem snobu uz veliku dobit. To su slike koje bi svatko od nas volio posjedovati zato da ih može uvijek, rado pogledati i s njima uspostavljati sve dublji i prisniji kontakt.” Živi i radi u Žrnovničkoj ulici u Splitu.
