Naziv izložbe kojeg je, kao i izbor radova, koncipirao sam Dan Oki, objedinjuje više paralelnih narativa što se prelamaju kroz njegov umjetnički rad. Potka je umjetnikova osobna životna priča čija ga putanja, odlukom da se na prelasku osamdesetih u devedesete godine posveti medijskoj umjetnosti, profesionalno usmjerava na umjetničke prakse vezane za tehnološku dimenziju posredovanja slike i poruke u medijima videa, filma, fotografije, Interneta te njihovim hibridnim, srodnim ili izvedenim formama. Egzistencijalne posljedice odluke iskustva su života i rada u kulturološki i metodološki najnaprednijim okruženjima Amsterdama, New Yorka i Japana. Sljedeća razina naracije je strelovita tehnološka evolucija samih medija, zahvaljujući kojoj su neke od predstavljenih platformi i fenomena, inovativnih u vremenu njihovog uvođenja, već dekadu kasnije postale zastarjele. Unutar umjetničkog diskursa, izložba ukazuje na konceptualne korijene medijske umjetnosti, te njenu povezanost s povijesno novijim umjetničkim disciplinama poput performansa, te umjetničkim pokretima kao što su letrizam i konkretna poezija. Suštinsko etički podtekst konceptualne umjetničke prakse usmjeren na promjenu kulturnog sustava postkonceptualni umjetnici Okijeve generacije proširili su na kritiku cjelokupnih društvenih odnosa. Etička dimenzija umjetnosti Dana Okija proizlazi iz njegovog aktivnog zanimanja za stvarnost koja ga okružuje, u čijoj svakodnevnici pronalazi, komentira i dekonstruira društvene konvencije i zadatosti, te ekološku problematiku. Njegova stvaralačka metoda zasnovana na živom zoru, preciznoj percepciji, detekciji i interpretaciji zatečenih situacija u neposrednom i trenutačnom okruženju, u svojoj je jednostavnosti krajnje minimalistički radikalna. Temelji se na medijskom izdvajanju i posredovanju apropriranih događanja kada je kamera u autorovim rukama ili pod njegovom režijskom paskom. Kadar je uvijek u neutralnom kutu snimanja i statičan u očitoj nakani da se izbjegne bilo kakva dodatna estetizacija snimke koja bi mogla umanjiti apsolutnu koncentraciju na suštinsko značenje prenesenog događanja kako ga vidi autor. Druga varijanta, zasnovana je na impromptu performansu kojeg umjetnik izvodi u okolišu u kojem se našao, a kameru pri tom povjerava slučajnom anonimnom prolazniku ili, pak, prepušta njenom ugrađenom tajmeru. Anonimnost događaja i/ili snimatelja nadovezuje se na neoavangardne postupke kojima su se umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina programski distancirali od kulturnog sustava zasnovanog na kvadratu autor – umjetnički objekt – institucija – tržište, a kojim je iz jednadžbe u potpunosti izbačen njen najvažniji segment, sam stvaralački proces. Stoga nije čudo da Oki fotografski segment svog rada koncipira u ciklusima koji prate razvoj događaja. Njegovi rani Bijeg od kamere (1989.) prati autora i njegove prijatelje kako se trkom udaljavaju od kamere postavljene pred tadašnjom uredom lokalnog CK SKH. Filmičnost koncepta još je izraženija u ciklusu Susret nastalom istog dana na istoj lokaciji, a koji prikazuje stupnjevano približavanje i udaljavanje umjetnika i suradnika suobrazno stubištu na kojem se odvija, budući da se fotografije mogu postaviti u petlju, tako sugerirajući beskrajno ponavljanje. Slične aspekte imaju i ciklus Me, Cow, Damien (1996., Gravity Kiss (1997.), Up and Down (1997.), pa čak i Drvo (2014.). Ova prirođena sklonost pokretnoj slici ili filmična koncepcija fotografiranja, Okija će rano usmjeriti prema radu s videom, što će se u kasnijim godinama razviti u sada već impresivnu filmografiju. Na ovaj postupak zorno ukazuje Undergorund Loop snimljen 1996. u New Yorku. Za ovu je prigodu izvorni niz fotografija, koje iz ruke slučajnog suputnika registriraju izvođenje autorovog premeta u podzemnoj željeznici, stop animacijom realiziran i u formi videa, naravno u petlji. S obzirom da je princip na različitim razinama interpretacije predstavljenog opusa vidljiv u gotovo svim segmentima izložbe, možemo zaključiti da Okija najviše zanima rubno područje prelijevanja statičnih i pokretnih slika: ciklusi fotografija koji sugeriraju fizičko ili čak i misaono kretanje, odnosno, filmovi snimljeni statičnom kamerom koji zapravo izgledaju kao pokrenuta slika.
Tema statičnog u pokretnom (i obrnuto) može se ne samo uspješno uzeti za nazivnik cijelog koncepta Foto bioautografije, već izražava i autorovo cjelokupno razumijevanje života i stvarnosti. Metode, sadržaj i poetika njegov opus neraskidivo povezuju sa područjima kulturne antropologije i antropologije medija. Pratimo niz zasebnih društvenih okruženja u kojima se odvija autorov život (Zadar, Amsterdam, Split, New York, itd). Potom, zasebne tehnološke aspekte društvene komunikacije (adresari, mobiteli, webstranice, fotografski dnevnik, rituali objeda, religije) od kojih je svaki predstavljao postaju kontinuiteta njenog općeg razvoja u vremenu i prostoru. Svaki od ovih medija razvio je i specifične kodove ponašanja koji su zajedno s njima nastupili i potom jednako tako nestali s društvene pozornice. Postav splitske izložbe nije pratio kronologiju nastanka radova, niti razvoja medija, već je - uspostavljanjem odnosa između novih i starih radova, te različitih medija komunikacije kojima se Oki bavio - u ovom djelomičnom pregledu opusa istaknuo njegov suštinski fokus na ontološka pitanja dinamike kojom stvaramo vlastito okruženje, svoj život i sebe same.
Asistent umjetnika: Albert Kazi
Izložba je organizirana u suradnji Galerije umjetnina i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Izložba je ostvarena zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture i Grada Splita, Službe za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru. Zahvaljujemo se Veleposlanstvu Kraljevine Nizozemske. Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i UMAS.
