Autori likovnog postava: Vanja Babić, Vitold Košir, Božo Majstorović, Iris Slade, Boris Šitum
Vitold Košir i Boris Šitum, zagrebački i splitski umjetnik srednje generacije, sudionici su devete izložbe ciklusa Jedan na na jedan. Koširove kiparske i grafičke radove, kao i Šitumove kiparske i site - specific realizacije, intervencije i akcije, likovna je publika i struka već odavno notirala. U Galeriji umjetnina obojica su izlagali, ali se nikada nisu susreli. Aktualna izložba prilika je za dijalog, pa i odmjeravanje umjetničkih potencijala dvojice vršnjaka (rođeni 1966.) različitih temperamenata i poetike. Dok Šitum komentira uglavnom neuralgične društvene fenomene i socijalnu zbilju, Košir u svojim radovima sublimira sadašnjost i prošlost nastojeći materijalizirati određeno duhovno i civilizacijsko trajanje. To su, dakako, tek uopćena obilježja. S obzirom na to da koncepcija ciklusa Jedan na jedan podrazumijeva i kustosku podjelu posla, u daljnjem tekstu pažnju ću posvetiti Vitoldu Koširu.
U razgovorima tijekom pripreme izložbe Košir je učestalo spominjao glazbenu terminologiju, u kontekstu nastanka najnovijih radova. Nerijetko je glazba vizualnim umjetnicima inspirativna, no u ovom slučaju veza je naročito duboka jer je Košir po formalnom obrazovanju i djelovanju kipar i violinist. U Simfonijskom orkestru HRT - a svira violu, a uz to bas gitaru u rock bendu Cry Babies. Moglo bi se u šali reći da od muzike žive i on i njegovo kiparstvo. Ta dva pola umjetničke vokacije kod Košira se odavno manifestiraju u likovnom djelu, u vidu prožimanja vizualnih i glazbenih komponenti. (...)
Gledajući u cjelini, materijali i njihova svojstva imaju važno mjesto u Koširovom kiparstvu. Latentni likovno - estetski potencijali željeza, betona ili asfalta dolaze do izražaja ovisno o trenutnoj umjetničkoj namjeri. Ekspresivnost izraza najčešće je usredotočena na jedan materijal, dok je uloga ostalih sekundarna ili pak pretežno funkcionalna. Ilustrativan primjer za to je željezo. Od osnovnog i praktički jedinog materijala prvih Koširovih knjiga, željezo se u najnovijim radovima uglavnom pojavljuje kao funkcionalni element u vidu okvira za prevladavajuću betonsku ispunu knjiga i reljefa. Između te dvije situacije postoji međuvrijeme, kada je glazba ušla u njegove knjige. Naime, 2008. Košir se osobno uključio u obilježavanje petstote godišnjice rođenja Marina Držića. Tim povodom realizirao je ciklus znakovitog naziva Libar od negromancije, referirajući se na opus i ključne momente iz života glasovitog komediografa. Iste godine Koširovi libri izloženi su u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u palači Sponza, a potom u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske. Interpretacija i prijevod Držića u likovni jezik ostvareni su različitim simbolima i asocijativnim detaljima, kao i notnim zapisima instrumentalne glazbe. (...)
Sljedeću etapu u promišljanju glazbe kao aktivne komponente kiparskog djela Košir započinje 2012. ciklusom Zapisi. Iste su godine radovi predstavljeni na istoimenoj izložbi u Studiju Moderne galerije "Josip Račić". Sada u likovnu strukturu višedjelnih reljefa inkorporira glazbeni ritam i melodijski kontinuitet. Posebno slikovitu asocijaciju na glazbenu potku sadržavaju horizontalno izduženi uski pravokutni reljefi jednakih dimenzija. (...)
Dio Zapisa postavljen je u Galeriji umjetnina. Ukupno je izloženo dvanaest knjiga i višedjelnih reljefa, od kojih je polovica friško i ciljano nastala. Naime, recentni radovi postavom i gabaritima zorno svjedoče da su baš mišljeni za konkretan prostor. Veličinom se osobito ističu tri reljefa, koji su ujedno dosad najveći Koširovi realizirani radovi. Njihovi nazivi, Allegro appassionatto, Adagietto i Moderato, nedvosmisleno ukazuju na glazbeni tekst i kontekst. Crna boja prvog i bijela potonjih ekvivalent su durskih i molskih glazbenih odnosa. Ustvari, cijela izložba funkcionira na elementarnoj i upečatljivoj suprotnosti crnog i bijelog. Dominantni materijal novih radova je beton, uz željezo te u maloj mjeri asfalt. U suglasju umjetničke namjere, likovnih sredstava i zanatske intervencije Košir se maniristički poigrava s uobičajenom predodžbom i stvarnim dojmom. Betonska magma čas se doima robusno i teško, čas lagano i podatno, a iz enformelne tvarnosti eruptiraju vehementni apstraktni oblici koji svojom dinamikom i protežnošću dominiraju reljefnim poljima i ujedno ih povezuju u artificijelnu cjelinu. U tom smislu posebno je zanimljiv peterodijelni reljef Atlas oblaka, sa suptilnom evokacijom mekane i nestalne strukture motiva u betonu.
Gledajući u cjelini, Košir je nastavio razvijati ideje započete u Zapisima. U međuvremenu radovi su postali u izvedbi zahtjevniji, a u izrazu moćniji. I nadalje se odlikuju oblikovnom i gestualnom raznolikošću, slojevitošću značenja, kao i evokativnim i simboličkim nabojem. Na kraju valja reći da obnavljaju respekt prema kiparstvu, premda se materijalima, pa tako i načinom izvedbe, ne uklapaju u klasičnu predodžbu te tradicionalne likovne discipline.
Iris Slade
Stručan pristup djelima likovne umjetnosti nužno podrazumijeva barem četiri osnovne etape. To su promatranje, zamjećivanje, promišljanje i kritička interpretacija. Svaka od njih nerijetko se, međutim, oslanja na metodu uspoređivanja. Ciklus izložbi Jedan na jedan, koji se zahvaljujući pomno odabranim protagonistima i zanimljivoj koncepciji, već sada uvrstio među zaštitne znakove Galerije umjetnina u Splitu, paradigmatski je primjer kako publiku - stručnu i laičku podjednako - potaknuti na osvješteno uspoređivanje dvaju različitih opusa ili njihovih dijelova. Vitold Košir i Boris Šitum njeguju radikalno različite autorske poetike. I dok se kod Košira ideja i stvaralački intelekt iskazuju posredstvom sirove i grube materije, za istinski doživljaj Šitumova opusa - a o njemu će u ovom tekstu biti riječ - presudno je razumijevanje konteksta u kojem su radovi nastajali. A u Šitumovom slučaju kontekst se nipošto ne svodi tek na okolni prostor kao takav, već gotovo uvijek podrazumijeva i čitav niz aktualnih socioloških, psiholoških, ideoloških, etičkih, estetskih, geografskih, pa i političkih odrednica.
Uslijed znatne zastupljenosti dokumentacije, već i površan obilazak Šitumova postava odmah upućuje na autora koji najradije djeluje u urbanim javnim prostorima i općenito eksterijerima, pritom se služeći širokim repertoarom raznolikih i mahom nekonvencionalnih likovnih disciplina, tehnika ili postupaka. Drugim riječima, Šitum teži izvaninstitucionalnom umjetničkom djelovanju, uvijek u svrhu propitivanja i provociranja ustaljenih - nerijetko iritantno licemjernih - društvenih normi, vrijednosti i običaja. On, zapravo, stvara kako bi aktivirao kolektivnu s(a)vjest. (...)
Pitanja poput "gdje?", "kada?", "kako?" ili "zašto?" neizostavno se nameću kao ključna pri promišljanju, nastajanju, a također i kritičkoj interpretaciji većine Šitumovih vizualnih uradaka ili postupaka. Nesumnjivo, on je po mnogim aspektima aktivni baštinik konceptualizma odnosno nove umjetničke prakse iz druge polovice šezdesetih te sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ovako štura odrednica, dakako, odviše je pojednostavljena i nedovoljno precizna za bilo kakvu konačnu klasifikaciju njegova stvaralaštva. Šitum, naime empirijsku datost i pojavnu neposrednost što ga svakodnevno okružuje izravno transcendira u svoje skulpture, isprinte, predmete ili akcije, nerijetko ih transformirajući u nadasve dojmljive artefakte izvorne i jednostavnim sredstvima iskazane ljudske empatije. A već spomenuti osjećaj za fini humor i odmjerenu ironiju, kao i - u nekim primjerima - izravnost iskazanih poruka, posve će eliminirati i najmanje naznake patetike. (...)
Postavljanje svojih radova u prostorije Galerije umjetnina, Boris Šitum svoju osnovnu poetiku pristaje privremeno odmaknuti od vjetrometrine empirijske stvarnosti, sklanjajući je u zavjetrinu provjerenih vrijednosti. Pritom, dakako, neće odoljeti da u atrij ne postavi rad kod kojeg se naziv i namjena, zapravo poklapaju: Iritativ. Šitum uvijek ostaje Šitum!
Vanja Babić
Vitold Košir rođen je 1966. godine u Zagrebu. Završio je Klasičnu gimnaziju. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je kiparstvo 1989. godine u klasi prof. Šime Vulasa. Studij viole diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1991. godine u klasi prof. Zlatka Strahuljka. Zaposlen je u Simfonijskom orkestru Hrvatske radio - televizije kao stalan član. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Autor je nagrada za Motovun film festival, Zagrebačku burzu i flautističko natjecanje Flauta aurea.
Boris Šitum rođen je 1966. godine u Cisti Provo. Od 1978. živi na splitskom Trsteniku. Nakon završene gimnazije upisuje studij Likovne kulture na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji je uspješno završio 1993. godine. Radi kao likovni pedagog u nekoliko osnovnih škola. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i predsjednik Udruge za suvremenu umjetnost KVART.
