Emanuel Vidović, 1870.-1953.
Djela iz fundusa Galerije umjetnina
Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, travanj 2001.
„… Vidovićeva uloga u razvoju hrvatske moderne umjetnosti dugo je bila podcijenjena. Kad se naša kritika počela osvrtati unatrag i stvarati povijesnu konstrukciju umjetničkog razvoja očigledno nije znala prepoznati vrsnoću i značaj njegova slikarstva. Ukorijenjen u Splitu i potpuno posvećen radu, Vidović je pronašao svoju umjetničku i životnu mjeru. Brižno je čuvao svoja platna od svake ideologije. Požrtvovan za druge, a odgovoran samo sebi, nije pristajao na izvanumjetničke diktate i politikantske igre (nema ga s borbenim dijelom grupe Medulić u paviljonu Kraljevine Srbije u Rimu 1911., a 1942. odlučno odbija sve talijanske pozive na izlaganje). Što zbog nepoznavanja činjenica (djela) a što zbog kritičkih predrasuda, previdjela se notorna istina da je Emanuel Vidović naš prvi slikar koji je svjesno i dosljedno napustio akademske sheme i okrenuo se istraživanju autonomnoga likovnog izraza. Međutim, jedinstvena generacija hrvatskih umjetnika koja se početkom 20. stoljeća okupila u Munchenu, svojom slikarskom porukom I tragičnom sudbinom Račića i Kraljevića, zasjenila je sve oko sebe. Račić, Kraljević, Becić I Herman postali su pioniri naše modernosti I polazna točka za buduće generacije (Lj. Babić). Tek će Igor Zidić, drukčijim pristupom I temeljitim uvidom u slikarev opus, adekvatno valorizirati Vidovićevo djelo i likovni kontekst i kojeg izrasta. Argumentirano će zaključiti da u stvari s Vidovićem kronološki i stilski počinje hrvatski likovni modernitet. Jednako je važno napomenuti da se Vidovićev značaj na iscrpljuje u pionirskoj ulozi. Od ćozotskih impresija na početku do trogirskih reminiscenija na kraju, slikarstvo Emanuela Vidovića pokazuje se kao jedna od najznačajnijih dionica hrvatskoga modernog slikarstva. “
Božo Majstorović, iz kataloga izložbe
Emanuel Vidović (24. prosinca 1870. - 1. lipnja 1953., Split)
U tijeku burnog trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća umjetnost Emanuela Vidovića odražavala je smirenu životnu i osjećajnu ukorijenjenost u svijetu naših primorskih gradova i kuća.
Emanuel Vidović slikar je intimizma, a njegove slike pune su poznatih područja i prostora te sretnog prebivanja u njima. Zato se njegova umjetnost intimizma gradi u sjećanju, bez monumentalnosti i velikih gesta. U velikom opusu Emanuela Vidovića osjeća se umjetnička preobrazba u ikonografskom i kolorističkom osjećaju. Nekoliko čudesnih krajolika iz tog vremena,Grad se budi i Selo spava, visoki su slikarski dometi. Poslije toga slijedi vraćanje tišinama intimne poezije primorskih interijera i predmeta koji su dolutali. Na jubilarnoj izložbi 1929., uz nekoliko slika mrtve prirode u gvašu, izlazi i veliko djelo koje je značilo apsolutnu zrelost u ovom žanru: Stara lutka iz 1928., ujedno je mrtva i živa, u zelenkasto-smeđem tonalitetu, diskretno kao cijeli aranžman.
Od 1930. do 1935. Vidović ponovno izlazi u prirodu, u Trogir, grad svojeg djetinjstva. Trogir poslije kiše, Luka u Trogiru, Luka u sutonu mala su remek-djela koja se odlikuju slobodom rukopisa tipičnom za Vidovićev izraz krajolika.
Sljedeće razdoblje posvećeno je mrtvoj prirodi, to su predmeti koji su nekoć imali svoj, a sada, u neredu slikarskog ateljea, dobili su drugi život. Slikao je lutke, svijećnjake i stare satove. Posljednjih je godina radio u postelji ili naslonjaču svega što se sjetio, Trogira, Splita, pa i mjesta svoga školovanja Chioggie.
Potkraj života naslikao je Mrtvu prirodu sa satom, jednu od njegovih najljepših slika. Prvog lipnja 1953. umro je stari slikar, a njegove slike ostale su kao podsjetnik mnogih podneblja i mogući prototipovi za mnoge Vidovićeve sljedbenike.
