„…Pišući o Tolićevim slikama s trogirskim motivima, kazao sam da on slikajući trogirsku katedralu ne ispituje na njezinu epidermisu samo promjene što ih različite ure dana u različitim godišnjim vremenima izazivaju, već on hoće također da vidi na njezinu rasplamsanome mesu rujni odsjaj ritualnih raskoši iz njezine skamenjene i vlagom vjekova zamračene utrobe. Pisao sam također o starom satu koji on ističe kao zaostalog sablasnog svjedoka jedne stravične historije doživljavane u morama crnih trogirskih noći, a u tom istom smislu govorio sam o Tolićevu Peristilu, u kojemu se veličanstvo Carstva skamenjuje u dragocjenoj materiji vizionerski uznesenog protirona, dok sam o splitsko reljefu sv. Ante kazao da tu uz majstorski izrezan motiv u elementarnoj arhitekturi zatvorenog bradatog opata nalazimo isto tonsko rješenje kao na Peristilu. Isto sam tako skupa s njime ulazio na njegovim slikama u prizemlja starog Trogira i promatrao po surovim stolovima zelenkasto svjetlucanje tek donesenih srdela, koje je toliko puta gledao i zato osjetio potrebu da ih, osvijetljene interijerskim difuznim svjetlom, uvede među svoje ostale na sličan način inspirirane slike.
Velik dio svoje umjetničke djelatnosti Tolić je posvetio portretu. Naviknut da uvijek sagledavam svakog umjetnika prvenstveno u jedinstvu cjelokupne njegove ljudske ličnosti, pokušao sam da uočim vezu između Tolića koji osluškuje otkucaje zamrlog srca svoga grada i Tolića portretiste, pa sam u tom smislu, uvijek na istom mjestu, pisao da on, pristupajući ljudskoj figuri potpuno istim duhovnim stavom kojim pristupa pejsažu i mrtvoj prirodi i polazeći uvijek iz unutarnjeg sadržaja predmeta, brzim potezima izvede na površinu platna čitavog čovjeka, te se na čisto slikarskom planu duhovnost poteza njegova kista ovdje potpuno sljubljuje s duhovnošću same unutarnje psihičke tvari.
Sigurno je da je Toliću njegova duhovna veza s Trogirom kao slikaru nametala mnoge probleme, među kojima se, na prvome mjestu, nametao problem pomirenja njemu urođenog sentimentalnog odnosa prema predmetu, koji je prvenstveno obrađivao, sa zahtjevima jedne njemu savremene umjetnosti, koja je bila u stalnim revolucionarnim previranjima, naročito na planu izvanjskih tehničkih postupaka.
U toj se dijalektici odvijao sedamdesetogodišnji slikarski vijek Milana Tolića, i danas se može mirno reći da su izbori, što ih je on u tom pravcu s vremena na vrijeme morao vršiti, s obzirom na ciljeve koje je sebi kao slikar bio postavio, gotovo svaki put ispadali na punu njegovu korist.“
Vladimir Rismondo, iz kataloga izložbe
Milan Tolić rođen je 1. rujna 1899. godine u Splitu, gdje je i umro 20. studenog 1990. godine. Slikarstvo je učio kod Emanuela Vidovića u Graditeljsko-zanatlijskoj školi u Splitu. Nakon toga je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Splitu je radio i kao likovni pedagog. Od 1934. do 1940. godine živi i radi u Osijeku, a potom opet u Splitu. Slikao je portrete, pejzaže i mrtve prirode, u duhu impresionizma, slobodna poteza i živa kolorita. Samostalno je izlagao u brojnim gradovima diljem zemlje. Bavio se scenografijom i karikaturom.
