„Marino Tartaglia ima adute da povijesno pokrije najbitnije tendencije slikarstva dvadesetoga stoljeća, a pritom su njegova djela iznimno živa i izazovna u sadašnjosti, te se potvrđuju u neprekinutom plodnom dodiru s javnošću. Znao je odgovoriti različitim izazovima vremena i ostati svoj, kao što je umio stvoriti cjeloviti sustav u kojemu je uračunao faktor malih pomaka i vrednovao gipkost neposrednosti pristupa. Misaon i spekulativan, ali ne dogmatičan i programatski tvrd, prošao je elegantno između dominantnih tendencija i stilskih opredjeljenja s vlastitim uvjerenjem i s vlastitom ulogom, što ih ne možemo mimoići ni u jednom pregledu hrvatske umjetnosti. Osim toga, premda iznimno vezan uz duh sredozemnoga podneblja i tradiciju dalmatinske regije, nije ništa manje uključen u univerzalnija, kozmopolitskija okružja, takoreći udomaćen u srednjeeuropskom krugu i aktivno nazočan, makar u jednom važnom trenutku, u pariškoj likovnoj sredini…“
Tonko Maroević, iz kataloga MARINO TARTAGLIA, RETROSPEKTIVA, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2003.
Marino Tartaglia rođen je u Zagrebu 3. kolovoza 1894.,a umro je u Zagrebu 21. travnja 1984. godine. Iako je rođen u Zagrebu, osnovnu i srednju školu završio je u Splitu. Nakon toga se školuje u Zagrebu na Graditeljskoj stručnoj školi. Među njegovim učiteljima bili su Oton Iveković, Ivan Tišov, Robert Frangeš Mihanović i Bela Čikoš Sesija. U ta turbulentna politička vremena pred Prvi svjetski rat, bojeći se političkog progona, odlazi u Italiju u Firenzu, potom u Rim, gdje se 1913. godine upisuje na Instituto Superiore di Belle Arti. Zatim se javlja kao dobrovoljac u sprsku vojsku na solunski front, ali se vrlo brzo vraća u Rim gdje radi kao asistent Ivana Meštrovića. Po svršetku rata kraće vrijeme boravi u Splitu 1918.-1921., potom luta svijetom na relaciji Beč, Beograd, Pariz. Na poziv Vladimira Becića, Tartaglia 1931. godine dolazi u Zagreb i postaje učitelj pripravnik na Akademiji likovnih umjetnosti, ubrzo je docent(1940), izvanredni profesor postaje 1944.,a redovni profesor 1947. godine. Odgojio je brojne generacije hrvatskih slikara. Od 1948. član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tartaglia je tijekom šezdesetgodišnje umjetničke karijere imao 30 samostalnih i oko 270 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1940. s tadašnjim izborom jugoslavenskih umjetnika, slikarem Milivojem Uzelcem i kiparom Franom Kršinićem. U svojim ranim djelima slika pod snažnim utjecajem postsezanističkog slikarstva, što je i uostalom bila moda tog vremena, pred kraj je plošnim rasporedom kromatskih masa došao gotovo do potpune apstrakcije - do samog ruba figurativnog slikarstva.
