„Da slike Ljube Ivančića izlažu stvarnost i ozbiljnost svijeta nije sporno još od vremena njegove prve izložbe. Štoviše, kroz taj se ozbiljeni stvarni svijet i samo slikarstvo prikazalo kao nešto ozbiljno.
Ali po čemu se raspoznaje i čime se, doista, dokazuje ozbiljnosti Ivančićeve slike?
Od najranijih njegovih djela inventar je motiva – premda, formalno, akademijski konvencionalan (pejzaž, portret, figura, mrtva priroda, akt) – bio pouzdan indikator slikareve posebnosti i samosvojnog osjećanja svijeta. To zapravo znači da se posebnost njegova bića iskazuje u sadržajnom (tematskom) sloju motiva; individualni se govor investira u opće (konvertibilne) znakove. Osobitost značenja, koja Ivančič pridaje konvencionalnim znacima – osobitost sadržaja kojima 'puni' standardne likove (čovjek, kuča, stablo) – učinila je od općih mjesta ovoga ili onoga slikarskog genre-a utočište jastva. Figure su, u Ljube Ivančića, indikativne ili ivančićevske po tome što se kroz njih svagda prozire patnja.
On tako slika primorske, dalmatinske i zagrebačke pejzaže i vedute – sve bliska i poznata mjesta – ali najčešće kroz koprenu kiše, magle ili noći. Taj sivi filter, kroz koji gleda motiv, ne govori samo o slikarevoj predilekciji za ton i 'mrlju', nego i o nemoći da prevlada svoju samoću, da potisne osjećaj izopćenosti. Filtrirani je svijet vazda i svijet dobrovoljne ili iznuđene apstinencije, a on je čovjek koji se brani i staje iza štita od magle; kao da ničemu nije sudionik, kao da sve – izdaleka – samo promatra, kao da je (na svijetu) u gostima.
Zakoprenjnei se predmet udaljuje: što je dalji to je nejasniji, što je nejasniji to je manje priručan. Zastrte nam stvari svijeta izmiču iz ruku. Danas u kiši, magli i noći bez poteškoća razabiremo atribute sustajanja: gdje se dan gasi, prostor gubi dubinu i stvari gube dom. S kišom, koja je deminutivni potpo i augmentativna suza, svijet je opran i oplakan; magla mu spušta veo preko lica, noću ga, krišom sahrane. Ali u dane kad su nastali, ti su krajolici suvremeniku predstavljali tek novog slikara tmurnih ozračja i sutonskoga ugođaja. To je trag koji vodi prema Emanuelu Vidoviću i svim je konkluzijama Ivančič označen izdankom domaće, stimmungsmlerske tradicije. Ima u tome neke istine, a u toj istini i neke jednostranosti. Ubrzo će se pokazati i negativne strane te odveć jednostavne, kampanilističke definicije njegovih izvora: ona ga je, naime, razmatrala estetizantski, u kontekstu čisto artističke pokrajinske genealogije, zanemarujući njegov moralizam, osjećanje sudbine i sudbinskoga, napokon: protežnost Europe u njegovoj ruci. I ne samo da je imputirani mu pasatizam – zapravo: lokalpasatizam – izazivao, od vremena do vremena, rezerve naših modernista, nego je isto tako, od prilike do prilike, budio (neosnovane) nade naših nostalgičara…“
Igor Zidić, iz kataloga izložbe
Ljubo Ivančić rođen je u Splitu 18. siječnja 1925. godine. Diplomirao je 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a prva mu je samostalna izložba bila 1954. godine. Od 1961. godine bio je asistent, a od 1969. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Posljednja Ivančićeva retrospektivna izložba održana je 1995. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
