Performans Nine Kamenjarin, „Instalacija Interakcija Tik“, izveden kao doslovni događaj u muzejskom prostoru, direktno uključuje publiku te stvara ludističku situaciju popraćenu video snimanjem, tako da kao postprodukt dobijamo i video instalaciju. Koncept rada inspiriran je tikovima, tim grčevitim trzajima mišića koji se ponavljaju bez kontrole. Interakcija kao tjelesni performans u stvarnom događaju, eksperimentalno i uz otvorenu mogućnost promjene, postiže sintezu umjetnosti i života - realizira umjetnost ponašanja.

Desubjektivizirana i skromno uniformirana umjetnica nastupa u galerijskom prostoru poput žive instalacije s povezom preko očiju i gotovo nagim, izrazito izloženim tijelom. Ispred nje se na postamentu nalazi nekolicina ptičjih pera kojima će publika ispisivati tikove. Imajući u vidu tautologiju ponašanja svjedočimo elementarnom iskazu. Umjetnica reagira na podražaje publike, tih moćnika u čijim je rukama naoko bezazleno sredstvo. No, tim sredstvom zapisivale su se ne tako bezazlene riječi, a sada je pero uzrok nekontroliranih pokreta koje sami provociramo. Dakle, umjetnica nam je pružila priliku poticanja živčane traume koja se očituje u stalnom ponavljanju nehotičnih trzaja mišića i grčevitih pokreta organa. Ipak ne svjedočimo nekakvom nakaradnom, zastrašujućem, šokantnom i erotskom performansu, iako će neke možda zagolicati i perverzne misli. Umjetnica je u ovom slučaju 'mučena' od strane vlastite publike ali na sasvim bezazlen način, škakljanjem.Radovi suvremenih umjetnika često sadržavaju humoresknu notu. Poruga i crni humor postali su popularan i raširen način komunikacije. Više ne komentiramo 'što nas žulja', već skrećemo u smjeru 'što nas škaklje, golica'. Humor kao raspoloženje ipak se rijetko pojavljuje samostalno kao umjetnički izraz, a upravo ovim performansom Nine Kamenjarin stvorena je smijehom praćena zgoda, to jest smijeh je nezaobilazan produkt, dat u funkciji igre čija je bit ozbiljne naravi.

Da parafraziram prologomenu Meše Selimovića: Pozivam za svjedoka pero i onog koji perom piše! Ispišimo tikove.

(Vanda Franičević, kustosica)

Nina Kamenjarin u performansu „Instalacija“ propituje proces vlastitih reakcija na podražaje. Umjetnica stoji na sredini prostorije s povezom preko očiju. Poziva prisutne da uzmu perca sa stola i da je s njima dodiruju s ciljem da osjeti podražaje ili možda nekakve promjene tijekom iščekivanja tih podražaja. Um­jetnički kontekst moguće je u ovom slučaju svesti na svojevrstan interakcijski rezultat, odnosno reakciju na podražaje. U sociološkom kontekstu moguće je promišljati o posljedicama, efektima ili učincima takvih specifičnih podražaja unutar društvenih odnosa.

Ova umjetnička instalacija može se tumačiti i kao svojevrstan društ­veni eksperiment. Promatranje njegovoga nastanka i tijeka bit će neobično zanimljivo, s obzirom da je riječ o specifičnom spoju umjetnosti, psihologije i sociologije. Zapravo, per­formans traje dok ima publike (ljudi) i dok oni međusobno stupaju u određenu interakciju (uzimanje perca, škakljanje, očekivanje i/li stvaranje reakcije). Naime, refleks je jednos­tavna „mehanička“ reakcija koja je urođena i karakteristična za određenu vrstu živih bića. Refleksne reakcije se ne uče, već se događaju automatski. No, čovjek je društveno biće, koje svakodnevno stupa u interakcije s drugima. Tu se razvijaju svjesne i nesvjesne, ver­balne i neverbalne reakcije na podražaje, a sve se to zbiva u raznolikim procesima uzrokovanim utjecajima nepoznate publike, slučajnih prolaznika.U ovoj eksperimentalnoj situaciji umjetnica, iako kontrolira uvjete performansa, ostvaruje jedan složeni društveni događaj u kojem svi sudionici nastoje razumjeti ljudsko (ne)svjesno ponašanje, posredovano umjetničkim izražavanjem. Istovremeno, um­jetnica eksplicira svoje doživljaje kroz reakcije u kojima pokušava pronaći, prepoznati ili spoznati neke aspekte vlastitoga identiteta, bilo biološke, psihološke ili socijalne. To su one vječne ljudske potrage! Naglašavaju se subjektivna značenja ljudskoga ponašanja, koje umjetnica usklađuje kroz interakcije s drugima. Jer, osobni prostor važan je sva­kom pojedincu, omogućuje paralelnu distancu i sigurnost u komunikaciji s drugima.

(Antonija Bitunjac, sociologinja suradnica)

Nina Kamenjarin (1991., Split)

Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Preddiplomski studij kiparstva završila je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Trenutno je na diplomskom studiju u klasi prof. Matka Mijića i priprema diplomski rad pod mentorstvom prof. Lorena Živkovića Kuljiša i prof. Vlaste Žanić, uz teorijsko mentorstvo dr. sc. Blaženke Perice. Sudjelovala je u programu ERASMUS na FH Aachen: Produkt und Design. Osim kiparstvom bavi se performativnim videima, novim medijima i performativnim izvedbama. Izlagala je u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja uključujući Essl Art Award 2015, Austrija.

Vanda Franičević (1992., Split)

Završila je opću gimnaziju Antun Matijašević Karamaneo na otoku Visu. Studentica je treće godine preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu.

Antonija Bitunjac (1992., Split)

Završila je opću gimnaziju „Dinko Šimunović“ u Sinju. Stupanj sveučilišne prvostupnice stekla je radom "Kulturne različitosti u percepcijama nacionalnih manjina". Studentica je druge godine diplomskog studija sociologije istraživačkog usmjerenja na Filozofskom fakultetu u Splitu. Članica je udruge "Imaginacija". Sudjelovala je u projektu "(De)mapiranje Dioklecijanove palače".