Kad razmišljamo o umjetnosti uglavnom mislimo na „konvencionalne“ vizualne načine komunikacije poput slikarstva, kiparstva, grafike, ili novije medije poput filma i videa, koji svojom formom objedinjuju zvuk i sliku te stvaraju jedinstven prikaz stvarnosti, najbliži našoj percepciji svijeta. Međutim, što se dogodi kada zvuk ostane lišen slike?
''Dugogodišnji rad Hrvoja Pelicarića u mediju zvuka rezultirao je radom „Jezici“ za koji je kao uzor i materijal poslužio istoimeni tekst Sama Sheparda iz 1978. Originalni tekst, u osnovi namijenjen izvođenju na pozornici s ograničenim brojem izvedbi'', svojom fragmentiranom formom blizak je zvučnoj poeziji i pjesmi u prozi. Ritam teksta određuje ritam zvuka, pa se rad može shvatiti kao citat ili osobna impresija teksta.
''U originalnim kazališnim izvedbama autori i izvođači su pokušali instrumentima stvoriti privremeni okoliš u kojem glas živi'', dok Pelicarić vizualno pristupa elementu zvuka tako što stvara zvuk za sliku, ali bez slike. Mehanizam percepcije zvuka i slike istražuje se ritmikom, statikom i preklapanjem zvučne mase. Budući da su oni više kao impulsi koji iznenada dolaze i brzo nestaju, a nedostatak jednog ne mora nužno značiti nedostatak drugog, taj isti zvuk utječe na stvaranje unutrašnje slike.
''Za razumijevanje koncepta rada bitno je poznavati fenomen sinestezije. Riječ sinestezija znači združeni osjet, a označava rijetku sposobnost da se čuju boje, okusi, oblici, ili neke druge osjetilne kombinacije. Sinestezija je emocionalni doživljaj i ne postoje dvije osobe koje će imati iste sinestetske reakcije. Sinestezija je nehotična, ali izazvana, odnosno pasivni doživljaj koji se nekome dogodi. Autorov cilj je približiti publici sinestetski doživljaj, ograničavajući umjetnički podražaj isključivo na zvuk. ''
Stoga možemo reći da je ovaj rad emocija u svojem najčišćem obliku, ogoljena do kraja i bez suvišnih elemenata, ova zvučna instalacija postaje prolazna skulptura u prostoru i vremenu. Tekst je tek polazišna točka. U konkretnom se slučaju interpretira manipuliranjem zvukovne snimke, pa iz smislene cjeline prelazi u apstraktnu koja nosi isključivo emociju govora. Značenje teksta se gubi, a ono što ostaje je vlastiti doživljaj i interpretacija.
(Petra Dajak, kustosica)
Hrvoje Pelicarić stvara audio materijal pod nazivom „Jezici - rad u nastajanju“, inspiriran kazališnim tekstom „Tongues“, Sama Sheparda iz 1978. Autor ga je koristio za eksperimentalni teatar, ispreplićući razne uloge iz svakodnevnog života, mijenjajući ih na način kako se mijenjaju u stvarnom životu: monolog, dijalog, glasovi mrtvih i živih, glasovi radnika, glasovi tjeskobe, glasovi koji postaju drugi glasovi. Pelicarić koristi zvuk kao osnovni kreativni element svog umjetničkog izraza, dok je emocija razlog odabira navedenog teksta, pošto je ona nerijetko fokus koji ljude motivira na interakcije. Naime, osnovni cilj svakog aktera, pri stupanju u interakciju jest proizvodnja impresija.
Putem impresija kreiraju se određeni individualni i društveni odnosi. Akteri se identificiraju s ulogom koju su stvorili. Ono što umjetnik dočarava jest individualnost, uz istodobno ispreplitanje identiteta, s insistiranjem na kompleksnosti međuljudskih odnosa. Tekst je fragmentiran, razlomljen na dijelove koji su umjetniku bili privlačni i interesantni, te je prema njima stvorio zvuk kojega prezentira kao primarni medij. Uostalom, i život je razlomljen na različite i svakodnevne uloge, koje pojedinci prihvaćaju kao dio sebe, tragajući za konstantnom (re)akcijom drugih na određena zbivanja.
Proizvodeći zvuk umjetnik „hvata“ stvarni ambijent. Uspješno kombinirajući zvuk sa zamišljenim slikama, te kompoziciju s emocijama, Pelicarić uspijeva te emotivne naboje predstaviti publici. Upravo su emocije pretpostavka kritičkog razumijevanja svijeta koji nas okružuje. One nas vode učinkovitijoj primjeni spoznaja koje sami konstruiramo, uspješnijem suočavanju sa životom, te boljoj kontroli raspoloženja i doživljaja. Konačno, vode nas prema bezbolnijim životnim procjenama, promjenama i humanijem uvažavanju drugih i drugačijih.
(Teuta Stipišić, sociologinja suradnica)
Hrvoje Pelicarić (1974., Split)
Diplomirao je ton na SAE institutu, Rotterdam 2002. Završio je preddiplomski studij filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2013. Trenutno student prve godine diplomskog studija medijska umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Bavi se oblikovanjem zvuka.
Petra Dajak (1993., Split)
Završila je Školu za dizajn, grafiku i održivu gradnju u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Surađivala je na izložbenim projektima FFWD, Premijere, Progres i izložbi studenata kiparstva u MKC-u 2015.
Teuta Stipišić (1993., Čakovec)
Završila je Drugu gimnaziju u Varaždinu i preddiplomski studij istraživačke sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Trenutno je studentica druge godine diplomskog studija sociologije. Dobitnica je Interdisciplinary Social Sciences Graduate Scholar Award. Sudjelovala je na projektu "(De)mapiranju Dioklecijanove palace".
