Asistenti kustosa: Antonija Mihovilović i Božo Kesić
Izložba Univerzum Trebotić u četiri cjeline i preko 90 umjetničkih djela mapira sveukupnost pet decenija duge umjetničke karijere Matka Trebotića (Milna, 1935.), i to kroz prezentaciju svih disciplina u kojima je stvarao, počevši od tradicionalnih i netradicionalnih slikarskih tehnika i skulpture, preko instalacija u javnom prostoru i prostorno specifičnih instalacija, do scenografije i kazališnih zastora predstavljenih fotografskom i filmskom dokumentacijom. Okosnicu izložbe čini posljednji ciklus slika nastalih od 2009. godine do danas, budući je u njemu Trebotić objedinivši sve ključne teme, motive, znakove, tehnička rješenja i iskustva koja je koristio i razvio u svom umjetničkom radu, najpotpunije realizirao osobnu kozmogoniju. Diferencijacija izložbenih cjelina zasnovana je na reinterpretaciji Trebotićevog specifičnog doživljaja stvarnosti i ljudskog postojanja, ovom prilikom razdvojenog na doživljaj Mediterana kao zaokruženog univerzuma, osjećaj sudbine određene tlom i teritorijem, afirmaciju kulturne baštine i izgradnju vlastitog kulturnog identiteta unutar paradigme globalne civilizacije, te svetost života. Cjeline se u likovnom sadržaju međusobno preklapaju i dopunjuju, tri su predstavljene u galeriji u prizemlju, a četvrta počinje skulpturom ispred muzeja, razvija se kroz atrij i predvorje, te završava unutar postava Zbirke starih majstora na prvom katu muzeja.
KOZMOGONIJA: MEDITERAN
Cjelinu svojevrsnim Velikim praskom započinje serija pet formatom malih, tamnih slika krajolika svedenog na kompaktnu materiju, izvedenih između 1960. i 1968. godine paljenjem materijala na tragu slikarstava enformela. U 2009. godini, nakon pet decenija intenzivnog umjetničkog rada i artikulacije prepoznatljivog likovnog vokabulara, uslijedio je Trebotićev potpuni obrat prema svjetlosti stoga u još neostvarenoj ambiciji izvedbe potpuno bijele slike, kolorit postaje sve reduciraniji posebno u registru toplih, zemljanih tonova, da bi u kasnijim slikama ciklusa postupno bio sveden na kontrast bijele sa hladnim registrom plavo-ljubičastog spektra. Za izvedbu ovog ciklusa Trebotić je razvio tajnu slikarsku formulu kojom u kompozicijama na platnu i papiru ostvaruje dojam trajne svježine. Kompozicije su izvedene u nizu slojeva koji kroz bogatu akumulaciju materije i gustu mrežu crteža izvedenog grafitom i bojom, u bogatom titranju i pulsiranju svih sastavnica prosijavaju prema površini. Trebotićev prepoznatljiv likovni leksik tlorisa crkvica, glagoljice, križa, obrisa otoka i čempresa, interpretiran je kao mnoštvo znakova, raspršenih po cijeloj površini platna, tjeranih, skrivenih i razotkrivanih vehementnim nanosima kista u metafori njihove kako povijesne i buduće, tako i kozmičke neizvjesnosti i ljepote.
KULTURA: IDENTITET
Svjetonazor Matka Trebotića oblikovan je u intenzivnom suodnosu sa lokalnom i međunarodnom kulturnom produkcijom. Upravo je iskustvo rada u međunarodnom kontekstu zlatnog razdoblja Düsseldorfske scene vizualnih umjetnosti 70-tih godine, kod Trebotića rezultiralo sviješću o potrebi osvješćivanja vlastitog kulturnog koda i samosvijesti kao pretpostavke internacionalne relevantnosti i uspjeha. Ova će spoznaja biti koncepcijska odrednica cjelokupnog Trebotićevog opusa počevši od rane suradnje i prijateljstva s Josephom Beuysom pa sve do posljednjeg slikarskog ciklusa. Posebna dionica izložbe stoga je namijenjena djelima koja se izravno odnose kako na povijesnu kulturnu baštinu, tako i na njeno prelijevanje u fenomene suvremene kulture i, nadasve, njihovu društveno-političku uzrokovanost. U pogledu baštinskih referenci indikativan je ciklus monumentalnih kazališnih zastora za nacionalna kazališta u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Rijeci, te slikarski ciklus Poklonstvo gradovima, kojima se povijesno interpretira kao sastavnica suvremenog. Ništa manje znakovit nije niti Trebotićev kontinuitet sudjelovanja na Adria Art Analu, manifestaciji koja njeguje sklonost splitske umjetničke scene prema kritičko-konstruktivnom srazu s kulturno-političkim pojavama trenutka. U metijerskom pogledu riječ je o Trebotićevim tehnički najslobodnijim produkcijama, gdje tehnologija suvremenog digitalnog tiska služi kao podloga naknadnim slikarskim intervencijama. U sklopu ovog dijela izložbe kao još jedno svjedočanstvo Trebotićeve fascinacije teatrom dokumentacija je njegovih mnogobrojnih scenografskih rješenja za kazališta u Splitu i Zagrebu, film o izvedbi svečanog zastora HNK Dubrovnik, te slika Tragom Modrobradog koja je poslužila kao predložak kazališnog plakata.
TLO: SUDBINA
Tijekom svoje karijere Matko Trebotić je razvio prepoznatljiv osobni stil, svojevrsnu likovnu matricu kojom je dao doprinos integraciji povijesno autohtonih kulturoloških toposa svog srednjedalmatinskog zavičaja u suvremeni likovni vokabular. Na ovoj formuli čiji su istaknuti i prepoznatljivi gradbeni elementi: tloris predromaničke crkvice, smeđe tlo, strmi luk brda sa linijom čempresa, grafizam izvornih alfabeta, modrina mora, segmenti tipične arhitekture itd; Trebotić je razvio cijeli niz izvedenica u rasponu od monumentalnih kolorističkih eksplozija svečanih zastora za kazališta do instalacija reduciranih na križne forme od kamena složenog tradicionalnom tehnikom zidanja „u suho“. Trebotićev umjetnički postupak zasnovan je na programu određivanja vlastite kulturološke specifičnosti u kontekstu globalnog značaja i referenci düsseldorfske umjetničke scene u čijem je okruženju na prelasku sedamdesetih u osamdesete počeo aktivno stvarati i izlagati. Upravo se u tom razdoblju na kraju dominacije dvaju usporednih narativa, modernizma i avangarde, oblikuje postmodernistički duhovni prostor koji će onkraj njihovih programskih smjernica između ostalog afirmirati individualnost, egzotičnost i inkluziju povijesne kulturne baštine. Trebotićeva inačica objedinjavanja iskustva geografski definiranog kulturološkog koda sa estetikom koja se istovremeno oslanjala na zasade modernističkog slikarstva i neoavangardne umjetničke postupke, u potpunosti je ispunila koncepcijske i stvaralačke ambicije epohe postmodernizma.
SVETOST: ŽIVOT
Instalacije Matka Trebotića spontano se i paralelno razvijaju s njegovim likovnim opusom, stoga ih uz izrazite skulpturalne i ambijentalne kvalitete obilježava snažan kolorit nadasve važan u određivanju i percepciji njihovog značenja. Ove često spektakularne kompozicije namijene unutrašnjim i vanjskim prostorima, izražavaju Trebotićev poslovični vitalizam u savladavanju ne samo koncepcijskih i tehničkih, već i produkcijskih aspekata koje nameće suvremena stvaralačka paradigma. Trebotić u instalacijama i scenografijama svoj dobro poznat likovni vokabular uvodi u treću dimenziju, ističući njegove votivne ili čak ritualne aspekte. Imanentna duhovnost Crvene vertikale, čarolija zlatnog križa uz kamenicu forme starokrščanske crkve s maslinovim uljem, instalacije u spomen i čast J. Beuysa i P. Lüchaua, te svijest o važnosti obiteljskog kontinuiteta u - za ovu priliku produciranoj instalaciji - Posljednja smrt u Staroj bolnici; iskorakom u prostor izvan slike i još više izvan kulturne institucije u javni prostor, osnažuju percepciju egzistencijalne dimenzije Trebotićevog rada i njegove varijacije odgovora na univerzalno pitanje o smislu postojanja i stvaranja. Svijest o ultimativnoj svetosti života zamjetnoj u realizaciji potencijala nadilaženja prolaznosti i smrti kroz umijeća stvaranja tragova o postojanju, Trebotić u svom radu interpretira kategorijama ljepote, kontinuitetu i autohtonosti.
Izložba je organizirana zahvaljujući podršci Splitsko-dalmatinske županije i Grada Splita
Zahvale: Daniel Vukov, G.O.BETA
Sponzori: Slobodna Dalmacija, Akvarij.hr