Minimalistički diptih Giles Blatta i njegovi tajni prolazi sačinjen od prostorno-zvučnih instalacija pod nazivom Giles Blatta i Secret Passage najnoviji je prilog tankoćutnom opusu Josipa Šurlina koji dosljedno izražava prisan, ali odmjeren suodnos likovnih medija i teorijskih inspiracija izgrađen na čvrstim konceptualnim temeljima. Vizualno-sadržajna principijelnost kao jedna od osnovnih odrednica Šurlinove umjetnosti očituje se ovom prilikom unutar tmurnog i pročišćenog ambijenta, lišenog svakog viška i umjetničke geste, izravno prenoseći snagu umjetnikova promišljanja.
Ne upuštajući se u podsjećanje na dominantne osobine hijerarhijski ustrojenih upravnih sustava unutar kojih se svakodnevno krećemo, treba odmah kazati kako Giles Blatta i njegovi tajni prolazi prvenstveno govori o poziciji društveno marginaliziranih individua koje su iz raznoraznih razloga prisiljene živjeti drugorazredni život. Problematika koja se publici priopćuje uglavnom putem masovno oglašenih umjetničkih akcija ili bučnih aktivističkih demonstracija u ovom slučaju stišana je do pianissima i kod promatrača budi empatiju i svojevrstan egzistencijalistički grč. Naime, Šurlinovi radovi su ishodište odakle izvire sublimno shvaćanje pojedinačne nemoći u moru životnih slučajnosti i kombinacija čiji uspješni ili neuspješni ishodi uglavnom ovise o prikladnosti društvenog i profesionalnog profila čovjeka ili pak o pukoj sreći.
Ključ za interpretaciju izložbe Giles Blatta i njegovi tajni prolazi nalazi se kod istoimenog nevidljivog junaka, fiktivne osobe koja svojevoljno odlazi u izgnanstvo, nestajući iza stiliziranih metalnih kutija-vrata. Razočaran u nasilni i netolerantni sustav, u svom eskapizmu Blatta postaje utjelovljenje nonkonformizma; odriče se kućanske udobnosti i sigurnosti te odlazi živjeti vlastitu inačicu svijeta i života, posvećujući se repetitivnim radnjama poput čišćenja derutnog prostora. Radi se o besmislenom procesu, činu odustajanja od svijeta kojeg je naturalistički ilustrirao David Wojnarowicz u svom radu Fire in my Belly (1986.-1987.).
Premda se izbor medija, odnosno način izlaganja s obzirom na prirodu teme isprva može činiti neobičnim, on izvlači najbolje kvalitete iz autorovog senzibilnog izraza i do kraja koristi temeljne značajke totalne instalacije koju prakticira Ilya Kabakov, uronjenost i uživljenost u izložbenu priču; Šurlin stvara ambijent koji promatrače neodoljivo uvlači u izložbeni prostor i stvara dijalog između dvaju dimenzija koje se ogledaju u fizičkoj podijeljenosti na „nas“ i „njih“ (jer mi u prostor rada ne možemo ući), oprečnosti podzemnoga, tj. marginalnoga i osjećaja topline doma koju sugerira tepih (što kičastiji to bolje) te konačno, razlici između vidljivoga i imaginarnoga. Dojam doživljenog Šurlin namjerno pojačava segmentom zvuka, svojevrsnim logosom koji donosi ideju rada. U tom smislu, može se reći da je ono što nadopunjuje pojavnost i sugestivnost vizualnog jezika Šurlinovih objekata ponavljajuća i na trenutke kakofona zvučna podloga koja doprinosi osjećaju izgubljenosti i izoliranosti subjekta te na postojeće interpretacije dodaje nove semantičke slojeve, tvoreći tako zaokruženu cjelinu.
Dijelom inspirirana Kafkinim Preobražajem, raspoznatljivo je kako umjetnička cjelina Josipa Šurlina jednostavnim likovnim sredstvima progovara o tankoj crti između površine i podzemlja, udobnosti i nelagode, pripadnosti i otuđenja.
Božo Kesić
Josip Šurlin (Split, 1993.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu 2012. godine. Trenutno je student druge godine diplomskog studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovnog profesora Viktora Popovića i docentice Neli Ružić. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi i prezentirao radove na dvije samostalne izložbe. Na Prvom studentskom bijenaleu osvaja i pismeno priznanje za rad. Ovo je njegova treća samostalna izložba.
Izložba je otvorena do 28.5.2017.
