Objektiv, 1966, 7'10"

Pet, 1965, 8'30"

Danas...?, 1965, 7'

Twist-twist, 1962, 3'

Jukebox, 1966, 6'40''

Fluorescencije, 1967, 4'30''

Opus Ante Verzottija specifičan je iz nekoliko razloga. Već u samim počecima svog filmskog izražavanja učestvuje na prvom GEFF-u (Genre film festival) 1963 s filmom Twist-twist. GEFF se rađa iz razgovora članova Kinokluba Zagreb na temu Antifilma, a u okruženju u kojem egzistira grupa Gorgona, EXAT 51 i manifestacija Nove Tendencije, te Muzičko Biennale. Prethode mu brojna intenzivna istraživanja u različitim područjima kulture i umjetnosti (likovnih, književnosti, glazbe...) čije granice se redefiniraju, nanovo uspostavljaju ili brišu. Tako je i GEFF osmišljen kao festival istraživačkog filma, a Verzotti se svojim filmovima uklapa (za razliku od ostalih kolega koji su djelovali u klubu) u osnovno načelo GEFF-a: film prestaje biti izraz određene ličnosti, prestaje biti izraz neke osjetljivosti, ostaje samo kao čisto vizulano-akustički fenomen. Na predzadnjem, trećem izdanju GEFF-a (1967), koji prvi put posjećuje, jedini je autor višestruko nagrađen za čitav opus od osam filmova.

Iz klupskog fundusa odabrano je šest filmova: Objektiv (1966), Pet (1965), Danas...? (1965), Twist-twist (1962), Juke boks (1966) i Fluorescencije (1967).

Sadržaj svakog filma je pažljivo osmišljen, a zatim i strukturiran. Eksperimentira se s namjerom zaokruživanja i prenošenja određenih ideja, što znači da eksperiment nikada nije svrha sam sebi, a svi elementi filma (mizanscena/naracija, kamera, montaža, zvk) virtuozno se nadopunjuju. Izuzev u svom prvom filmu Twist-twist, središnje teme kojima se autor često bavi su repetitivnost, uzaludnost i destrukcija. Ipak, samo u filmu Pet tema je očita na prvo gledanje filma. Karakteristično za Verzottijeve filmove, možemo pokušati pronaći pravilo, ali ćemo uskoro pronaći i izuzetak. Čini se da autor isprobava sve tada dostupne (tehničke i medijske) mogućnosti i s neobjašnjivom lakoćom stvara jedinstvene reprezentativne primjere domaćeg avangardnog filma, koji ni u kom smislu ne zaostaju za svojim suvremenicima diljem svijeta.

U Objektivu kamera je statična i fiksirana na krupni kadar smeđeg oka koje se snimanjem umara. Nakon što utvrdi analogiju između objektiva (kamere ili projektora) kao mehaničkog oka, gledatelj zapravo sedam minuta i deset sekundi gleda film o oku. Moguće da se i gledatelj umara, a moguće da pažnju zadržava promatrajući promjene u slici, odnosno šarenici. Ako je dovoljno strpljiv, možda počne postavljati pitanja: čije je to oko, što je u njegovom odrazu, u kakvom su oni odnosu, što je namjerno, a što slučajno... zašto gleda(m)? Zvuk filma sat je koji otkucava. Vlasnik oka i gledatelj nalaze se u sličnoj poziciji, jedan spram objektiva kamere, drugi spram objektiva projektora (odnosno prikaza projekcije), a oboje postaju čuvari (ili zatočenici) autorove ideje da ih suprostavi.

Pet je nastao kao dio omnibusa Sedmologija. Autor je u snimke napuštenog topničkog bunkera koji ekipi prijatelja služi za razonodu uz jelo i piće, ukomponirao fotografije vojnika: animirajući fotografije trešnjom kamere i zumiranjem postiže snažan dramaturški efekt. U lagodnu mediteransku atmosferu unešen je nemir, a stiče se dojam da je rat uvijek nadohvat ruke, čak i kada se ne događa nužno nama (i u nama).

Kretanje i ritam najsnažnija su obilježja nekoliko Verzottijevih filmova, tako i filma Danas...? Autor iz ruke snima glavnog protagonista Ranka Kursara dok šeta gradom hodajući iza njega na dobro odmjerenoj distanci, a kamera pleše u ritmu koračanja, događa se dinamična koreografska igra između Verzottija, Kursara i okoline posredovana kamerom i pojačna pjesmom Adriana Celentana Mondo In Mi 7ª, čiji je tekst ključan za potpuno razumjevanje filma. Pisan u prvom licu, tekst govori o čovjeku koji čita vijesti u novinama i pita se što nije u redu sa društvom u kojem kao da nema dobrih ljudi ni morala, vlada korupcija, hipokrizija, ratuje se i gladuje, ali istovremeno odlazi na mjesec, svijet je postao monopol krivih ideja i naš opstanak prepušten je kapricu jednog vođe... Pjesma aludira da su novine od danas i da su vijesti stalno iste. I Kursar nekamo ide, a zapravo se vrti u krug. Oni koji poznaju Split, primjetiti će da se Kursar malo kreće rivom prema kolodvoru, malo od kolodvora prema rivi, te da ide sam sebi u susret.

Juke boks i Fluorescencije obrađuju istu temu, temu masovnog uništenja. U Juke boksu je ideja realizirana u četiri dijela ili čina, a svakom je pristupano različito u duhu eksperimentiranja s medijem. Tako prvi dio prikazuje kupače na Bačvicama koji igraju picigin, a kamera iz ruke ubrzava ritam i igru do eksplozije, kada se koristi usporeni negativ istog filma koji dočarava pad atomske bombe, nakon čega doslovno paljenje filmske vrpce demonstrira njenu razornu snagu. Finalni kadar filma statični je kadar mora i sugerira smirenje nakon uništenja, pa i novi početak. Fluorescencije nastaju kao vrlo uspješan pokušaj još doslijednije primjene snimateljskog postupka iz prvog dijela Juke boksa i zaokružuju Vezottijev klupski opus. Sniman je iz ruke koja dobro odmjerenom trešnjom čini da pleše kamera i filmska vrpca u kameri, stvarajući ritmičko podrhtavanje slike. Pred očima gledatelja svijet se frenetično trese i raspada dok za zvučnu podlogu autor ubrzava hit Ray Charlesa I've got a woman, dodatno naglašavajući atmosferu euforije. Verzotti toliko uspješno spaja osjećaj uzbuđenja s temom destrukcije, da prvo gledanje filma obično izaziva fascinaciju, bez potrebe da razumijemo o čemu se tu radi. Često se ovaj film uspoređuje s filmom Twist-twist i dovodi u odnos jer se doimaju sličnima. Ipak, Twist-twist prvi je autorov film i iako smišljan godinu dana, ovaj crno-bijeli film jake grafike i kontrasta, sastavljen od statičnih kadrova površine mora na kojoj „plešu“ jarboli, izveden uz asistenciju Andrije Pivčevića, ludička je arabeska koja živi trenutak, trenutak u kojem se snima, u kojem se montira i gleda, dok Fluorescencije u koloru punog intenziteta u tehnici snimanja i sadržaju kriju čitav put i zrijenje dovedeno do vrhunca jedne autorove umjetničke faze.

Ante Verzotti (Split, 1942), diplomirao je 1973. filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji lijepih umjetnosti FAMU u Pragu. Na Umjetničkoj akademiji UMAS u Splitu predaje od njezina osnutka, 1997. godine, kao izvanredni profesor – Kolegij fotografije i filmskog i TV snimanja. Jedan je od najznačajnijih autora zlatnog doba splitskog Kino Kluba šezdesetih godina, a program po izboru Sunčice Fradelić predstavlja njegove najznačajnije filmove iz tog razdoblja. Uz film Verzotti se od 1958. godine bavi i fotografijom. Do danas je priredio 25 samostalnih i sudjelovao na 90-ak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu na kojima je dobio i zapažene nagrade. Hrvatski fotosavez mu je 2009. dodijelio najviše počasno autorsko zvanje prvog reda: Majstora fotografije (MF-HFS), prvo takvo u Hrvatskoj. Član je Foto-kluba Split i Kino-kluba Split (od 1957.), Hrvatskog društva filmskih djelatnika – HDFD (od 1975.), ULUPUH-a (od 1980.), HZSU-a (od 1981.) i HND-a (od 1992.).