Istraživanje prirode slike i njezine materije istaknuto je obilježje umjetničkog stvaralaštva Ante Durakovića, što je vidljivo i na njegovoj novoj izložbi u Galeriji umjetnina nazvanoj „Dovršenosti“. Njegova djela nastaju na tragu enformela, primarnog i analitičkog slikarstva, i to najviše u smislu eksperimentiranja sa slikarskom materijom, a u takvom stvaralačkom procesu umjetnik preuzima ulogu analitičara koji ispituje mogućnosti primarnog umjetničkog medija i razotkriva fizički čin stvaranja djela.
Tako uz slikarske metode i materijale koje uobičajeno koristi u svojim slikarskim eksperimentima, proširuje zahvatima poput uranjanja dijela slike u vodu ili upotrebe pepela i korodiranja kako bi promatrao na koji način se materijal mijenja i ponaša u novim uvjetima.
Jedna od mogućih interpretacija Durakovićevih radova na ovoj izložbi proizlazi iz pogleda na njegovo cjelokupno stvaralaštvo, a to je postupni odmak od greenbergovskog poimanja slike kao čiste i optičke, lišene metafizičkih i simboličkih referenci do tretmana slike nizom procedura i uključivanja publike u realizaciju i interpretaciju radova. Ovakvom praksom Duraković je na tragu Boehmovog ikoničkog, odnosno slikovnog obrata W.J.T. Mitchella, koji sliku tumači kao pojavu koja posjeduje vlastiti bitak i individualne značajke. Nadalje, autor se naslanja na recentne interpretacije uloge „oslobođene slike“ i „samogeneriranog prikaza“ kako to u uvodniku zbornika Releasing the Image: From Literature to New Media opisuju urednici Robert Mitchell i Jacques Khaliph. Oni, naime, sliku nisu shvatili kao puki prikaz, simulaciju ili kopiju drugih stvari, već su je interpretirali kao estetski modus manifestacije koji može biti shvaćen samo s referencom na dvije strane – onom koja postaje vidljiva u slici i onom koja istovremno ostaje nevidljiva.
Koristeći sve procedure koje su vidljive na izložbi, uključujući i aktivnost publike u interpretaciji radova ili čak njenu interakciju s radovima, Duraković sugerira postojanje unutarnje, nezavisne sudbine slike. Dovršenost slika rezultat je koliko metoda i procesa koje primjenjuje umjetnik, toliko i autonomnih procesa koji se događaju unutra slika, ali i neizbježnosti nepredvidljivih vanjskih utjecaja koji ih neprekidno mijenjaju. Umjetnik ne smatra svoje slike dovršenim i nepromjenjivim, pa upravo zbog toga poziv publici da usuprot uvriježenim muzeološkim standardima dodiruje umjetnine, treba shvatiti kao instrukciju za istraživanje svih njihovih mogućnosti. Tek potpunim iscrpljivanjem potencijala promjene slike će postati uistinu dovršene.
Antonija Mihovilović
Ante Duraković rođen je 13. lipnja 1990. godine u Splitu. Završio je školu likovnih umjetnosti te diplomirao slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina. Dosada je izlagao na više samostalih i skupnih izložbi.
Od samostalnih izložbi možemo izdvojiti: Fast Forward, Galerija umjetnina Split, 2013.; Premijere, Loggia – Zlatna vrata, 2014; Bez naziva, Muzej grada Splita, 2015; Konsenzus, Salon Galić, 2016.; More, Muzej grada Kaštela, 2017.; Promjena, Galerija škola, 2017. Skupne izložbe na kojima je sudjelovao su: 38. Splitski salon Maštanja – Izmještanja; 39. Splitski salon Prikazi podijeljenosti; Kašetarnica, 2015.; Fast Forward Volume 5, Galerija umjetnina Split, 2016.; Izložba odsjeka za restauraciju i konzervaciju, Stara gradska vijećnica Split, 2017.; Heterotopija grada, HNK Split, 2017. Sudionik je projekta Soba za bolji život (autora Deana Jokanovića Toumina) te likovne radionice Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u sklopu 39. Splitskog salona.
Otvoreno do 28. siječnja 2018.
