Na prvoj samostalnoj izložbi u Splitu opus Gorana Fruka predstavljen je slikama koje je izveo između 1987. i 1992. godine, kojima je uz performanse i instalacije stekao status jednog od najoriginalnijih i najtalentiranijih umjetnika svoje generacije i predstavnika likovne umjetnosti osamdesetih godina u Hrvatskoj. Frukovo slikarstvo u kontekstu pluralizma ranog postmodernističkog razdoblja i post-konceptualne umjetničke prakse, predstavljalo je kritički dijalog i uspješno nastojanje sintetiziranja suprotstavljenih estetskih postavki koje su određivale likovnost druge polovice dvadesetog stoljeća. Njegove slike predstavljaju pravi kompendij slikarskih postupaka koje je iznjedrila egzistencijalističkim svjetonazorom nadahnuta generacija poslijeratnih slikara poput apstraktnih ekspresionista i predstavnika slikarstva polja boja na američkoj likovnoj sceni, odnosno, predstavnika europskog enformela koji su se istakli istraživanjem neortodoksnih materijala te tehnologija izvedbe. Izražajna gesta i istančani osjećaj za spajanje klasičnih slikarskih s neumjetničkim materijalima koji su obilježavali likovnost poslijeratnog modernizma, u Frukovom su se radu spajali sa istraživanjem granica slike kao ultimativnog umjetničkog objekta što je kao osnovni zadatak umjetničke prakse postavila generacija neoavangardnih, a nadasve konceptualnih umjetnika. Dekonstrukcija slike prevladavajuća je tema posljednjeg Frukovog ciklusa. Metodu prosijecanja platna kao površine na kojoj se slika konstruira Fruk je preuzeo iz postavki spazionalizma kojeg je 1947. inaugurirao Lucio Fontana. Za razliku od visoke estetiziranosti Fontaninog postupka zasijecanja i bušenja platna, Frukov je postupak bio usmjeren na dokidanje tradicionalnog shvaćanja i ograničenja slike kao fizičkog nositelja umjetnikove vizije. Frukova vizija umjetničkog djela povezivala je bojanu površinu platna kao užeg područja umjetnikovog djelovanja sa fizičkim komponentama slike kao što je blindrama te prostor iza slike kojeg je otvarao odsijecanjem većih ili manjih površina platna u površine koje su postajale integralni dio kompozicije. Ovu će metodu Fruk proširiti u dva pravca. Jedan ga vodi u smjeru slikarske instalacije u studijama utemeljenima na Fibonaccijevom nizu, a drugi na uključivanje nepredvidivih faktora poput utjecaja vremenskih prilika na oslikana platna. Frukov dijalog sa slikarskim medijem iznenadno je i tragično okončan 1993. godine.

Izložba je potaknuta donacijom tri slike koje je umjetnikova obitelj namijenila Galeriji umjetnina.

Goran Fruk (Zagreb, 1959. – 1993.) slikar, pjesnik i alpinist. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1982. godine nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izlaže od 1987. godine na nizu samostalnih i skupnih izložbi.