Jedan dan smo se šetali ulicom, dobro se sjećam. Tom je rekao: « Mi bi trebali osnovati grupu, a ja sam ispalio ko’ iz puške: ViGo. Onda sam mu objasnio akronime naših prezimena: Vijatović i Gotovac i poveznicu s Jean Vigoom. Jer ono sto smo mi u tom trenutku osjećali temeljilo se na Tomovoj tvrdnji da je sve art, da je sve film."
(Bilješke s margine, razgovor, Danka Šošić i Žarko Vijatović)

Slušajući Vijatovićeve pripovijesti o (ne)aktivnostima, odnos Vijatovića i Gotovca ponajbolje se opisuje u antagonističkim momentima ljubavi i mržnje, individualnog i zajedničkog rada, spontanosti i intelekta, nagona i promišljanja.
Cilj je ove izložbe iscrtati obrise dragocjenih odnosa koji su prerasli usmjerenost na individualne aktivnosti i istodobno odbacili one kolektivne kako bi stvorili umjetničku zajednicu bez granica i čvrsto reguliranih pravila.
(Leila Topić, “Miki, vidi ovo!“ -Potencijalno važne aktivnosti grupe ViGo)

Tom i Žarko su uspostavili internu mrežu koja donekle simulira stanje u shizoidno podijeljenom umu Duchampovom, kojemu je jedino disciplinirana analitika igre davala smirenje od neobuzdane spoznaje.
(Feđa Vukić, O važnosti crtice: Svršeno prošlo vrijeme i futur drugi)

Fenomen Gotovac potvrda je stava da je veličinu nečije umjetnosti moguće odrediti po snazi njenog utjecaja na druge umjetnike. U ovom pogledu, Gotovac je umjetnik umjetnika kao malo tko na hrvatskoj sceni, osim možda Ivana Kožarića tijekom njegove aktivne umjetničke prisutnosti. Praktično nema niti jednog performera ili multimedijskog umjetnika u regiji koji se privučen Gotovčevom gravitacijom nije bar malo naslonio na njegovu hodajuću karizmu. U vrtlogu Gotovčevih umjetničkih suradnji djelovanje Grupe ViGo, tj. Vijatović – Gotovac, zacijelo je uslijed svoje kontemplativnosti najmanje poznato. Ipak, u utišanom registru zabilješki snimljenih u Gotovcu bliskom i privatnom prostoru, retrospektivno nam na najizravniji i najistinitiji način pruža uvid u ono što je suština i temelj Gotovčevih performativnih spektakla namijenjenih pozornicama javnih prostora, kao i ono što kroz zajedničke izložbene projekte predstavlja njihovo estetsko opredjeljenje. Na tome trebamo zahvaliti fotografskoj koncentraciji i disciplini Žarka Vijatovića.
(Branko Franceschi, uvodnik)

• 
•