Sagledavajući cjelokupni umjetnički opus Damira Sokića, već na prvi pogled uočavamo brojnost radova nastalih upotrebom geometrijskih formi i struktura. Počevši od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, oblikovat će ih u određenom ritmu sve do danas. Specifičnu morfologiju, međutim, nije pratila točno određena medijska, kao ni, što je puno važnije i povezano s tom činjenicom, sadržajna komponenta djela. Odnosno, kada govorimo o Sokiću, uputnije je govoriti o idejama. Drugim riječima, neutralni geometrijski jezik, materijaliziran putem crteža, slike, reljefa, objekta, ambijenta ili jednostavno komponiranjem gotovih industrijskih proizvoda, Sokiću je bio optimalno sredstvo za komuniciranje različitih sadržaja i stavova, koji su, što treba posebno naglasiti, uvijek vezani za umjetnost. Slijedom toga, u odabiru likovnog idioma koji je bio ključan u procesu konceptualizacije umjetnosti kao autonomne prakse, možemo prepoznati i simboličku gestu u vremenu kada su ulogu istinskih revolucionara preuzeli agresivni pseudoaktivisti, proširivši se svijetom umjetnosti poput taksifolije Očitim referencijama na Mondriana ili Maljeviča, Sokić u svojim radovima, između ostalog, želi sačuvati ideje moderne i avangardne umjetnosti od površne banalizacije budžetiranih aktivista koji kruže svijetom i nude rješenja za probleme lokalnih zajednica u roku od tjedan dana, odnosno koliko već traje residence, ili nakon jednog workshopa s domorodcima. Kao vješti kalkulanti savršeno su se prilagodili vladajućim pravilima igre i poput marketinških profesionalaca sa svojim košer umjetničkim proizvodima ispunjavaju očekivanja klijenata. Rezultati istraživanja, kako putujući vikend sociolozi, psiholozi, antropolozi, politolozi, urbanisti, povjesničari, kustosi…, pretenciozno vole nazivati svoj rad, uglavnom su adekvatni kompetencijama i uloženom trudu. S obzirom na osobnu intelektualnu i umjetničku genezu, ne čudi da je Sokiću podjednako odbojan neoliberalni realizam kao i onaj koji zaziva tobožnje tradicionalne umjetničke i duhovne vrijednosti. Uostalom, zar i njegove lijepe, poetične i točne rečenice, uobličene u svojevrsne statemente ili inkorporirane u radove, nisu čista suprotnost aktualnom novogovoru, tom iritantnom križancu političke korektnosti i korporativne filozofije koji je zavladao umjetničkim diskursom.
Ako je cijela povijest umjetnosti, kako kaže Sokić, jedno ogromno skladište koje stoji na raspolaganju, gdje je posvajanje legitiman operativni postupak koji pohranjene artefakte i ideje tretira kao neku vrstu ready-madea, onda konkretan odabir - a u Sokićevom slučaju to su ponajprije Mondrian, Maljevič, Duchamp, moderna, avangarda i arte povera - ne predstavlja tek puki referencijalni okvir. Prispodoba sa skladištem, popis prisvojenih artikala te način rukovanja s tim pomno odabranim sadržajem govore nam o zakletom modernistu, u potpunosti svjesnog novog konteksta za koji se ustalio prefiks post. U tom, na prvi pogled nepremostivom proturječju, Sokić pronalazi prostor slobode, te ističe „nemam baš veliku potrebu biti originalan“, budući da ionako „nema nevinih umjetnika. Jebeš nevinost.“ Iz umjetničkog skladišta Sokić za vlastite radove ponekad posudi ideju i naseli je u svoju rukotvorinu ili neki pronađeni predmet, ponekad preuzme i gotovu formu, a ponekad mu njegov neiscrpan fundus posluži kao okidač za uspostavu neuobičajenih asocijativnih odnosa.
Iako je riječ o u osnovi konceptualnom pristupu umjetnosti, Sokić je uvijek imao potrebu za „tijelom“, bez obzira radi li se o handmadeu ili ready-madeu. Ispočetka je, primjerice, od keramičkih pločica formirao geometrijske strukture pri čemu se nije vodio estetskim kriterijima već je, sukladno duhu primarne i analitičke umjetnosti, naglasak stavljao na proces rada i materijalni aspekt djela. Kasnije će, poput keramičkih pločica, preuzeti Mondiranov neoplastički motiv i aplicirati ga na slike, objekte pa čak i cijele ambijente. Namjera mu nije bila doslovno kopiranje niti daljnja razrada Mondrianovih postulata. Neobaveznim, a ponekad čak subverzivnim citiranjem prepoznatljivog vizualnog znaka, ukazivao je na proces pretvaranja nekad progresivnih umjetničkih ideja u puki ornament i slikarsku konvenciju. Eklektički i kritički karakter vlastitog rada potvrdit će i višekratnim citiranjem Maljevičeve suprematističke kompozicije. Serija radova nastala tijekom 2016. godine i okupljena pod nazivom Geometrije intimna je posveta autora jedinstvenom razdoblju u povijesti ljudskog duha. Naravno, riječ je o epohi Moderne i jednom od njenih zaštitnih znakova - geometrijskoj umjetnosti. Promatrajući ih, u svijest prizivamo slike već spomenutih autora, ali i bestežinskih fasada i slobodnih tlocrta moderne arhitekture. Nije bez razloga Sokić svoj rad na geometrijama usporedio sa sviranjem vrhunskih partitura.
Božo Majstorović
Damir Sokić rođen je u Novoj Gradiški 1952. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Nikole Reisera 1977. godine. Od 1977. do 1979. godine polaznik je Majstorske radionice za slikarstvo prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Od 1986. do 1993. godine živi i radi u New Yorku. Od 2000. godine profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za 2013. godinu.
Otvoreno do 31.8.2019.
