Tomislav Čeranić (Šibenik, 1961.), po struci povjesničar umjetnosti, renomirani je umjetnik. Njegova međunarodna karijera zasnovana je na majstorskoj tehnici crteža olovkom na papiru kojom preko dvije decenije razvija osebujni, fantazmagorični svijet hibridnih likova i figura zasnovanih na bogatom poznavanju povijesti umjetničkog stvaralaštva i ideja koje su nadahnjivale mistične umjetničke osobnosti. Paralelno sa svojim renomiranom crtačkim opusom, a do sada nepoznato široj javnosti, pa i struci, Čeranić je radio na ciklusima kolaža za koje kao polazni materijal koristi fotografije reproducirane u tiskovinama. Po metodi tehnike kolaža, Čeranić isjeca elemente s osnovne reprodukcije i zamjenjuje ih s elementima preuzetima s drugih reprodukcija, čime predloške dekonstruira u kompozicije konstruktivističke i nadrealističke poetike i estetike. Čeranićeve fotokolaže odlikuje isti profesionalni mar već odranije poznat s njegovih crteža i očit u superiornoj tehničkoj preciznosti kojom postiže prirodnost prianjanja inače disparatnih elemenata kompozicije. Pri tom se ne misli samo na neprimjetnost fizičkog spoja dvaju ili više korištenih reprodukcija, već i na spontani razvoj same ciljane kompozicije. Koristeći se analognim medijem Čeranić preklapanjem prisvojenih fotografskih elemenata stvara nove kompozicije, nadahnute njegovom osobnom poetikom zasnovanom na erudiciji netipičnoj za današnje umjetnike, te sklonosti prelistavanju starih časopisa. Zahvaljujući svojoj odličnoj vizualnoj memoriji brzo procesuira materijal, a njegove elemente montira u svijesti te potom kolažira u nove kompozicije. Sličnu metodu u digitalnom mediju koriste slavni svjetski fotografi poput Franka Horvata ili Pedra Meyera, koje je zaintrigirala preglednost digitaliziranih arhiva njihovih vlastitih fotografija. Zahvaljujući suvremenim softverskim programima za obradu slike, već snimljene kompozicije postaju poprište mutacija u predodžbe jedne drugačije, virtualne stvarnosti zasnovane na digitalnom kolažiranju u osnovi dokumentarnih predložaka, odnosno, njihovih elemenata. Čeranićeva analogna metoda, pak, nadahnuta je talogom Guttenbergove galaksije. On prisvaja sveprisutni vizualni materijal, a najčešće je riječ o odbačenim tiskovinama, koji iako još prožet mirisom tiskarske boje pod njegovim rukama postaje jednako tako plastičan kao i njegov digitalni pandan. Ipak, retro materijal, estetika i tehnika koji generalno obilježavaju djelo Tomislava Čeranića, ne referiraju se ni cinično, ni kritički prema suvremenoj tehnologiji niti na njoj sazdanoj normi suvremenog transponiranja stvarnosti u vizualne predodžbe. Prije je riječ o osobnom nagnuću, razvijenom na demokratičnosti izbora i vrednovanju individualnosti pristupa koji obilježava diskurs suvremene umjetničke produkcije. Ovo bogatstvo izražajne raznolikosti možemo zahvaliti upravo razvoju tehnologije posredovanja slike svijeta, stoga sve moguće varijacije koje nam kreativci pružaju čine potpunu mjeru suvremenosti.
Branko Franceschi
