Ida Blažičko jedna je od zanimljivijih kiparica mlađe generacije na hrvatskoj likovnoj sceni. Njezin prepoznatljiv rukopis pri oblikovanju perfektno dorađenih objekata, izraženo velikih dimenzija, inspiriran je prirodom i živim organizmima. Izložba u Galeriji umjetnina predstavlja logičan nastavak njezinih ranijih promišljanja. Ali, postoje određene novosti ili, bolje rečeno, snažnije su istaknute neke postavke što smo ih već mogli naslutiti na prethodno realiziranim izložbama. Ovoga puta, naime, multimedijalni aspekt znatno je istaknutiji nego ranije. Suradnja s multimedijalnim umjetnikom Alexom Brajkovićem rezultirala je elegantnim paučinasto krhkim strukturama, ovoga puta dodatno oplemenjenim specijalnom rasvjetom i glazbenom kompozicijom, koje je osmislio posebno za ovaj Idin rad. Zanimljivo je da bez obzira na zvuk, skulpture u sebi već nose glazbene asocijacije. Pune su ritma i melodioznosti. Ipak, širenje zvuka prostorom potencira svjesnost o prostoru, ali i dovodi u međuodnos skulpture s prostorom. Delikatnost, profinjenost, svjetlo i osjećaj prostora Ide Blažičko rijetki su u suvremenoj umjetnosti. Lebdeće skulpture krhke građe osvjetljene su nježnim pretapanjima svjetlosnih snopova, što također doprinosi i pojačava doživljaj volumena i osjećanja samog prostora. Krajnji je učinak izvanredno prožimanje unutarnjeg prostora skulpture s izložbenim prostorom Galerije umjetnina, odnosno atrija, što posjetitelju omogućuje izvanredan vizualni užitak poigravanja načinom gledanja djela. Naime, prostor se doslovno mijenja pred gledateljevim očima. Duljim promatranjem, sva njezina djela djeluju protočno, podsjećajući na aktivan organizam u stalnom pokretu. U njezinim skulpturama osjeća se element vjetra – one kao da u svojem kretanju nose tu mehaničku energiju prirode. Stvarajući strukture nježne građe Blažičko računa na strujanja, podrhtavanja, treperenja zraka što pridonosi dojmu promjenjivoga i nematerijalnoga. Riječ je o fragilnoj građi koja gibanjem zraka stvara sjene i budi osjećaj trajne mijene. Jednostavni, čisti i prozračni kiparski organizmi bliski minimal-artu zapravo su krajnje tankoćutne kinetičke intervencije u prostoru i svojevrsni modulatori prostora. Izložba i uopće radovi Ide Blažičko, sjajan su primjer kako umjetniku, ukoliko je ideja kvalitetna, nije potrebna ni moderna tehnika, ni osobita dostupnost izvedbenih materijala, a da rezultat odiše originalnošću i kreativnošću.
Možemo reći da je glavni pokretački nerv ove umjetnice zanimanje za prostor, kao i usmjeravanje pažnje prema promatraču, i njegovom odnosu spram djela i okolnoga prostora. Zahvaljujući logici koja stoji iza postava, nenametljivost i čitljivost temeljne su karakteristike ovog prostora. Ne zamara niti zbunjuje posjetitelja, već mu nudi razne mogućnosti kretanja, postupnog otkrivanja i doživljavanja te pobuđuje znatiželju. Autorica tako poziva posjetitelja da sam krene u istraživanje prostora te na taj način otvara mogućnost komunikacije s promatračem koji direktno svojim kretanjem u prostoru utječe na nježno pretapanje svjetlosnih efekata i generativnu multikanalnu glazbenu kompoziciju Alexa Brajkovića. I upravo tu dolazimo do nedvojbene specifičnosti u stvaralaštvu Ide Blažičko. Svakim svojim umjetničkim radom istovremeno nudi mogućnost, ako ne i poziv, za nužnim promatračevim sudjelovanjem, beskompromisno računajući na njegov udjel u ostvarivanju svog stvaralaštva. Tek promatračevo sudioništvo, aktivno i neposredno, ostvaruje i mijenja prostor, jer je svaka ljudska akcija novo iskustvo o prostoru – drugačija očišta stvaraju drugačiju percepciju – ali i iskušavanje mogućnosti i odgovornosti vlastita djelovanja.
Da bi doživjeli Idine radove, da bi im mogli otvoriti pogled, da bi dozvolili da nas energija koju stvaraju ponese, moramo prestati razmišljati. Možda je to razlog što njezin rad posjeduje gotovo terapeutska svojstva. Zahvati li nas ta energija, na mjesto diskriminativnog pogleda koji razdvaja i izolira pojave jednu od druge dolazi pogled koji zahvaća cjelinu, uočava međusobnu povezanost svih stvari, njihovo međusobno proizvođenje – oblika i prostora, punog i praznog, svjetla i tame, otvorenog i zatvorenog, unutrašnjeg i vanjskog, tijela i uma.
Ida Blažičko diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. Godine. Tijekom studija boravila je na Indiana University of Pennsylvania. Ida u svome dosadašnjem radu bilježi realizaciju niza prostorno specifičnih skulptura inspiriranih glavnim istraživačkim interesima koji uključuju ono što se događa u preklapajućim područjima gdje možemo zamagliti granice i upotrijebiti biomimetiku kao umjetnički alat te ponuditi rješenja na probleme u okolišu. Na temu biomimetike doktorirala je 2016. godine pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Biomimetika u službi umjetnosti). Na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangzhou 2012. godine doktorirala je s disertacijom na temu Sustainable Public Art: Re-creating Urban Environment te je na istoj akademiji gostujuća profesorica. U javnim prostorima realizirala je skulpture od čelika Vjetar (Šangaj, 2011.),Vjetar II (Hangzhou, 2012.) i Kakva tišina – u pećinu ponire zrika cikada (San Vito al Tagliamento, 2017.). Tijekom 2017. boravi na umjetničkoj rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu, te izlaže ambijentalnu skulpturu Blossoms u javnom prostoru grada. Godine 2018. skulptura Val uvrštena je u zbirku Fondacije Ado Furlan (Pordenone, Italija). U okviru Bijenala suvremene tekstilne umjetnosti Contextile, u srpnju i kolovozu 2018. umjetnički je boravila u portugalskom gradu Guimarães te realizirala prostorno specifičnu skulpturu Traces of Time temeljenu na bogatoj kulturno-povijesnoj i etnografskoj baštini te suvremenom kontekstu. Povodom projekta „Okolo“, posvećenog umjetničkom istraživanju Zagreba putem umjetničkih intervencija u samo tkivo grada koje oživljavaju gradske prostore, sudjeluje s Alexom Brajkovićem na osmišljavanju, realizaciji i postavu ambijentalne svjetlosno-akustične instalacije Singing Forest u Parku Bele IV. Docentica je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, dopredsjednica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zagrebu.
Alex Brajković je porečki multimedijalni umjetnik. Diplomirao je s pohvalom cum laude jazz bubanj na Konzervatoriju Arrigo Pedrollo u Vicenzi, Italija. Magistrirao je 2018. godine na Konzervatoriju u Amsterdamu, smjer Live-Electronics. Bavi se multi-instrumentalnim elektro-akustičnim solo performansima i multimedijalnim instalacijama u javnom prostoru. Član je raznih ansambala: Amsterdam Modern Orchestra (AM.OK), Ochre River (s Marcelom Wierckxom) i dua sa STEIMovim Frankom Baldéom (Studio Voor Electro-Instrumentale Muziek, Amsterdam, Nizozemska). S izraelskim dizajnerom zvuka Tomerom Baruchom stvara filmsku glazbu / multimedijalni performans (“Metropolis” Fritza Langa). Održao je gostujuće predavanje na amsterdamskom Konzervatoriju s temom “Controlling live electronics while playing the drum set”. Član je Hrvatske glazbene unije (HGU) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zagrebu.
