Horizont

Režija, scenarij i naracija: Tanja Deman
Produkcija: Kreativni sindikat
4k i HD video │ 25' │ zvuk │ boja │ 2020

Horizont očekivanja

Horizont u svijesti čovječanstva uvriježeno predstavlja fizičku liniju iza koje se prostire izazov „velikog nepoznatog“'. Za moreplovce koji su od sredine 15. stoljeća vođeni idejom da je Zemlja kugla Zapadu otkrivali svijet i kolonizirali ga, predstavljao je stalno uzmičuću granicu koja je obećavala bogate netaknute svjetove. Onima koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča horizont predstavlja kraj iza kojeg slijedi strmoglav pad u ništa. Astronomima je horizont događanja razdjelnica kod koje pri padu u Crnu rupu prestaju vrijediti fizikalni zakoni po kojima se određuje nama poznati kontinuum prostor-vrijeme. Za nas Dalmatince koji smo blagoslovljeni obalom s nizovima otoka, među koje ubrajam i Tanju Deman, horizont predstavlja susret s beskrajem do kojeg se treba putovati. Da bi se s njim susrela, Tanja Deman otputovala je do stjenovite Palagruže, krajnje čvrste točke našeg akvatorija koja poput neke arhetipske kamene lađe u našoj svijesti zauzima mitsku poziciju Ultima Thule, posljednjeg uporišta na granici poznatog svijeta.

Uistinu, to i jest ono što nam predstavljaju uvodne sekvence Demaničinog novog filma “Horizont“. Snimani statičnom kamerom s vrhova Palagruže prema beskraju, montirani u opuštajućem meditativnom ritmu, kadrovi prikazuju prazna prostranstva mora i visokog neba gdje između gledatelja i obzora nema ničega. Povratak je to u primordijalno razdoblje kad na svijetu nije postojalo ništa osim vodene površine, nebesa i fascinantnih atmosferskih pojava, te njihove interakcije u mijeni njihovih nestalnih površina. Sudeći po snimkama Tanje Deman, sva se atmosferska i kozmička događanja doimaju čudima ljepote: zora i suton, pijavice, kumulusi i tragovi vjetra po površini mora u svijetu čija harmonija postupno obuzima gledatelja. Prvi trag ljudske nazočnosti prizor je složenog ustroja svjetioničkog svjetla što u mraku beskraja najavljuje utješno postojanje čovjeka i sustava koji svojom matematičkom preciznosti obećava sigurnost u nepredvidivom svijetu prirodnih elemenata. Ili?

Kadrovi koji slijede predstavljaju nam praznu unutrašnjost arhitekture svjetionika koji kao da je napušten. Zanimanje umjetnice postupno se s pučine okreće prema otoku. Sa surih obrisa skromnog arhipelaga Palagruže, kamera postupno uranja u njenu unutrašnjost, među nakupine smeća u škrapama i na žalu ljupkih uvala. Ako ispražnjena arhitektura predstavlja objektivizaciju ljudskog raspoloženja, naplavine svega anorganskog na ovom samotnom mjestu predstavljaju krajnju posljedicu njegove duhovne praznine. Sve ono što vjetar otpuše, more otplavi, ispadne iz ruku ili čovjek jednostavno baci u svijet oko sebe, dopire do njegovog kraja, budući da osim iluzije na zemaljskoj kugli beskraja zapravo nema.

Tanja Deman se u svim svojim dosadašnjim, mahom fotografskim radovima, bavila ekološkim temama. U neprekidnom trvenju između čovjeka i prirode, on se pokazuje kao potpuno suvišan, čak smiješan u svojim antropocentričnim manifestacijama, ali zato ništa manje opasan u svom djelovanju. Ipak, Deman je optimist. Na završetku „Horizonata“ vraćamo se kadrovima čistog ushita prema fiktivnom beskraju prirodnih elemenata, zapravo, jedinom zoru beskraja koji nam je dan bez podizanja pogleda prema nebeskom svodu. Njen postupak zasniva se u jednakoj mjeri na estetskoj figuri sraza veličanstvene, vječne prirode s prolaznom ljudskom jedinkom kakvu poznajemo još od veličanstvenih pejsažnih kompozicija razdoblja romantizma, na krupnom dokumentarnom kadru svojstvenom angažiranoj reportažnoj retorici i konačno na sublimnim nadrealnim sekvencama interijera kojima sugerira opće stanje duha. Svi koji poznaju produkcijsku logiku filmske umjetnosti znaju koliko je po rezultat nezahvalno biti ograničen raspoloživim vremenom snimanja na izabranoj lokaciji. Kod autora koji kao Tanja Deman imaju visoko postavljenu ljestvicu estetske sofistikacije, rješenje je u precizno postavljenoj etičkoj komponenti rada. U svim ovim pogledima „Horizont“ je ispunio naša očekivanja, oči ljepotom, srca nadom, razum sviješću o dragocjenosti ravnoteže svijeta čije granice nisu dovoljno udaljene da ih zaobiđe naš bahati nemar. Nema dalje, nema još, nema druge prilike. Dosegnuli smo kraj.

Branko Franceschi

Tanja Deman je vizualna umjetnica koja radi u mediju fotografije, filma i instalacija u javnom prostoru. Rođena je u Splitu, gdje živi i radi. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezini radovi su izloženi na velikom broju izložbi, između ostalog na 15. Venecijanskom bijenalu arhitekture / u Kunstmuseum Bonn / Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb / Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka / Fotogalerie Wien, Beč / The Central House of Artists, Moskva / MUNTREF Centro de Arte Contemporáneo, Buenos Aires / TENT, Rotterdam / Unseen, Amsterdam / International Film Festival Rotterdam / Galerie Reflex, Amsterdam / Museum of African Design, Johannesburg. Samostalne izložbe je imala između ostalog u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Ateljeu Pulitika od Umjetničke galerije Dubrovnik / Witzenhausen Gallery, Amsterdam / CCA Galleries International, Jersey / Galeriji MKC Split / Museo Revoltella, Trieste. Sudjelovala je na rezidencijalnom boravku u Archisle, Jerseyu / Nirox Fondation u Johannesburgu / KulturKontakt Austria u Beču / Atelierhaus Salzamt u Linzu / Kunstlerhaus Saarbrucken i Oberfalzer Kunstlerhaus u Njemačkoj. Dobitnica je Archisle International Photographer in Residence Award, Jersey / nagrade Novi fragmenti 5 / nagrade publike na T-HT nagrada@msu.hr / nagrade Akademije likovnih umjetnosti Zagreb / Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, te je bila finalistica nagrade Radoslav Putar. Njezini radovi su dio više javnih i privatnih zbirki.

www.tanja-deman.com