Ljubo Ivančić: Galerija Kravata, Jelsa, 25. 6. - 14. 7. / Galerija umjetnina, Split, 20. 7. - 8. 8.

Edo Murtić: Galerija Kravata, Jelsa, 16. 7. - 4. 8. / Galerija umjetnina, Split, 10. - 31. 8.

Krsto Hegedušić: Galerija Kravata, Jelsa, 6. - 24. 8. / Galerija umjetnina, Split, 29. 6. - 18. 7.

U sklopu Katamaran Art-a 2021. izlažu korifeji hrvatske moderne umjetnosti: Krsto Hegedušić, Ljubo Ivančić i Edo Murtić. Riječ je o tri snažna i individualna modernistička glasa čija su se djela prometnula u najpouzdanija svjedočanstva egzistencijalne tjeskobe, ali i optimizma vremena koje ih je iznjedrilo. Svaki ponaosob i na svoj način, u neprestanoj potrazi za autentičnim izrazom, znao je kreativno asimilirati strujanja na suvremenoj umjetničkoj sceni, od nove figuracije preko različitih vidova apstrakcije do enformela. Dodatni poticaj ovom izboru svakako su i obljetnice rođenja Krste Hegedušića i Ede Murtića, kao i činjenica da Hegedušić nikada nije imao samostalnu izložbu u Splitu.

Kada je 2018. godine najavljen Katamaran Art, suradnički izložbeni program Galerije umjetnina i Muzeja općine Jelsa, istaknuto je da projekt nema namjeru biti jednokratni ljetni hit, drugim riječima, da su mu ambicije dugoročnije. Premda je osnovni koncept od tri izložbe, koje se tijekom ljetnih mjeseci naizmjenično postavljaju u splitskoj Galeriji umjetnina i Galeriji Kravata u Jelsi, zadržan, ipak je došlo do programskih odstupanja budući da je Katamaran Art zamišljen da ponajprije bude okvir za predstavljanje umjetnika i kustosa mlađe i srednje generacije. Po imenima ovogodišnjih izlagača moglo bi se zaključiti da je kurs Katamaran Art-a definitivno preusmjeren u prošlost, pogotovo stoga što smo odlučili izložiti radove iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da smo u „pismu namjere“ također istaknuli otvorenost za različite generacijske, medijske i poetičke kombinacije, takav zaključak bi bio preuranjen.

Pomalo zasićeni aktualnim „protežiranjem“ mladosti i posljedičnom hiperprodukcijom izložbenih nastupa odlučili smo uzeti predah i podsjetiti se na vrijeme kada su izložbe bile rijetke i time dragocjenije. Uostalom, usporedba je uvijek korisna, a jedna od posljedica nepoznavanja povijesti je njeno ponavljanje, na što nas je nedavno upozorio i Viktor Žmegač dajući nam dobronamjerni profesorski savjet da „zabijemo nos u stručnu literaturu“ kako ne bi otkrivali toplu vodu. U našem slučaju „stručna literatura“ su radovi umjetnika koji su u kompliciranim i često neugodnim vremenima znali izabrati pravu stranu povijesti i umjetnosti. A poratne godine itekako su bile izazovne, što zbog snažnog ideološkog pritiska nove vlasti, što zbog upornog nastojanja „zaslužnih“ umjetnika da s pozicije moći nametnu svoju umjetničku viziju. Bilo je to vrijeme kolosalnih iskoraka koje su pratili jednako kolosalni nesporazumi o apstrakciji i figuraciji u teoriji i praksi. Vrijeme kada su se umjetnici legitimirali i potvrđivali djelom, a ne „prijavnicom“, kada izložbe koje danas imaju kultni status nisu bile ni spektakl ni puki event, nego angažirani kulturni događaji koji su izazivali žestoke polemike. Ulozi su bili veliki, podmetanja i prokazivanja neugodna, kritička pozicija dio osobnog integriteta, a ne „umjetnički žanr“. Na razvoj događaja koji je doveo do ubrzane demontaže socrealističke estetike i afirmacije modernističkih načela i novih oblikovnih metoda u hrvatskoj umjetnosti nemjerljiv su utjecaj imali Ivančić, Murtić i Hegedušić koji su unatoč svim kritikama za subjektivizam, intelektualizam, „lijevi“ i „desni“ formalizam ustrajali na svom putu, insistirajući na slobodi umjetničkog izražavanja i istraživanja.

Krsto Hegedušić (1901. - 1975.) nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (1926.) usavršavao se u Parizu. Jedan je od osnivača Udruženja umjetnika Zemlja (1929. - 1935.). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu počeo je predavati 1937. Od 1950. vodio je Majstorsku radionicu za slikarstvo. Jedan od utemeljitelja skupine Mart, pokrenuo je časopis Bulletin Instituta za likovne umjetnosti (1953.) i potaknuo osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike. Bio je član JAZU (HAZU). U traganju za autentičnim nacionalnim likovnim izrazom poticaje je nalazio u starijoj (P. Brueghel st.) i suvremenoj europskoj umjetnosti (G. Grosz), ali i u primitivnoj plošnoj stilizaciji, dekorativnom crtežu i specifičnoj paleti narodne umjetnosti. Na predratnim socijalno angažiranim kompozicijama prepleću se tragični, satirični i groteskni elementi. Za afirmaciju takozvane naivne umjetnosti presudnu ulogu odigrala je Hlebinska slikarska škola koju je 1930. godine osnovao Hegedušić. Nakon rata osuvremenio je likovni izraz i proširio motivski registar s urbanim prizorima. U duhu nove figuracije sažima i pročišćuje kompoziciju, pojednostavljuje crtež, naglašava volumen, reducira fabulu i broj likova. Promišljeno asimilira aktualnu poetiku enformela i materičnog slikarstva, boju miješa s pijeskom, putem kolaža uvodi stvarnost, sve s namjerom da putem pojačane ekspresije dočara egzistencijalni tjeskobu uzrokovanu iskustvom rata i čovjekovu osamljenost u dehumaniziranim gradskim prostorima.

Ljubo Ivančić (1925. - 2003.) srednjoškolsko obrazovanje prekida 1942. godine i priključuje se partizanskom pokretu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1949.) na kojoj će kasnije biti dugogodišnji predavač (1961. - 1979.). Od 1975. do 1984. vodio je Majstorsku radionicu. Bio je redoviti član HAZU. Ivančić pripada najužem krugu protagonista koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća u hrvatskoj umjetnosti. Vjeran klasičnim medijima i tradicionalnim motivima, svoje slike, skulpture i crteže ispunio je tjeskobom vremena i tragičnošću čovjekova postojanja. Ivančića krasi odnjegovana metierska vještina i plemeniti likovni rukopis. Po dramatičnosti izraza, beskompromisnom seciranju ljudskog tijela i duše, egzistencijalističkim ishodištima i likovnim dometima, Ivančićeva umjetnost korespondira s glasovitim suvremenicima poput Francisa Bacona i Alberta Giacomettija. Ispočetka slika pejzaže, vedute, portrete i mrtve prirode u melankoličnom ozračju. Potkraj 1950-ih nastaju djela srodna enformelu (Tragovi čovjeka 1959. - 1961.) na kojima materična tekstura debljih ili tanjih nakupina pigmenta počinje živjeti vlastiti život dovodeći prizor do ruba apstrakcije. Istodobno radi seriju tamnih mrtvih priroda, krajolika i izobličenih ženskih aktova iz kojih zrači egzistencijalna tjeskoba. Od 1970-ih dominira tema usamljene figure izolirane u praznom prostoru. Posebnu cjelinu u njegovu opusu čine mnogobrojni autoportreti rađeni u ulju, crtežu i plastici.

Edo Murtić (1921. - 2005.) nakon završene Obrtne škole (1939.) pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i slikarski tečaj Petra Dobrovića u Beogradu (1940. - 1941.). Početkom 1944. odlazi u partizane gdje sa Zlatkom Pricom organizira litografsku tiskaru. Jedan je od osnivača skupine Mart i galerije Forum u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU. Nakon portreta, interijera i mrtvih priroda slikanih u duhu kolorističkog intimizma i realizma, u Jadranskom ciklusu (1944. - 1951.) bilježi motive primorskih gradova i krajolika na način blizak postimpresionističkom kolorizmu. Boravak u SAD-u i Kanadi (1951. - 1952.) isprovocirao je glasoviti ciklus slika Doživljaj Amerike nastao pod dojmom gestualnog slikarstva apstraktnog ekspresionizma i začudnih vizura New Yorka. Još uvijek prisutan motivski predložak s vremenom će se u pejzažima svesti tek na kromatsku asocijaciju ili će potpuno iščeznuti i sliku pretvoriti u apstraktnu kolorističku sintezu naglašene ekspresivnosti. Pored apstraktnog ekspresionizma i lirske apstrakcije jedno vrijeme je bio blizak enformelu. Od sredine 1980-ih u ciklusima Prvo ljeto, Drugo ljeto i Požar obnovio je figurativni izraz slikajući sočnim i raskošnim koloritom uvale, vinograde, vrtove i maslinike da bi se na prijelomu milenija ponovno vratio apstrakciji u kompozicijama spontane gestualnosti. Radio je velike zidne dekoracije, mozaike, tapiserije, emajle, keramiku, plakate, scenografiju.

Organizacija projekta: Galerija umjetnina, Split / Muzej općine Jelsa; Voditelji projekta: Božo Majstorović, Marija Plenković; Autor koncepta: Božo Majstorović; Kustosi izložbi: Vanja Babić, Božo Majstorović, Iris Slade; Vizualni identitet: Nikola Križanac.