EDO MURTIĆ
Katamaran Art
Otvorenje izložbe: 10. 8. u 21 sat
Kustosica: Iris Slade
Prije stotinu godina u Velikoj Pisanici rođen je Edo Murtić, budući protagonist jedne od ključnih dionica hrvatskog slikarstva druge polovice dvadesetog stoljeća. Ovaj čarobnjak kolorita i raskošne slikarske geste završio je svoj životni put 2005. godine u Zagrebu, ostavivši iza sebe bogat opus koji svjedoči o širokom spektru stvaralačkog interesa. Impresivnu umjetničku karijeru, započetu samostalnom izložbom još 1935. godine, ponajviše je gradio slikarstvom, baveći se uz to grafikom, ilustriranjem knjiga, oblikovanjem plakata, kazališnom scenografijom, zidnom dekoracijom i mozaikom, keramikom, emajlom, tapiserijom. Zanatsko umijeće i koloristički senzibilitet, koji je stjecao i razvijao u Zagrebu na Obrtničkoj školi (profesori E. Kovačević, K. Tompa i E. Tomašević) i Akademiji likovnih umjetnosti (profesori K. Hegedušić i Lj. Babić) te privatnoj školi Petra Dobrovića u Beogradu, bili su osnova na kojoj se razvila Murtićeva umjetnost u stalnoj i dinamičnoj oscilaciji između figurativnog i apstraktnog idioma. Za života umjetnik će doseći kultni status, stvaralaštvo će mu biti institucionalizirano a iznimna popularnost isprovocirati će veliku potražnju za njegovim radovima. Imati „nešto“ od Murtića bila je stvar prestiža i dobre upućenosti u „ono što vrijedi“.
Slikaru u spomen, a jelšanskoj i splitskoj publici za vizualni užitak, okupljeno je devet Murtićevih radova iz Galerije umjetnina u Splitu, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu i Umjetničke galerije Dubrovnik za izlaganje na ovoljetnom Katamaran Artu. Riječ je o uljanim slikama i jednom gvašu iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tom periodu umjetnik je preobrazio likovni izričaj iz figurativnog u apstraktni, te se nastavio baviti nepredmetnim slikarstvom do konca sedamdesetih. Fokusiran na mediteranski pejzaž zatim se vraća figuraciji kroz opojne i koloristički zvonke prikaze da bi opet, pred kraj devedesetih, strastveno uronio u apstrakciju slikajući uznemirenom gestom i moćnim koloritom na platnima velikih formata.
Boravak u Sjevernoj Americi u dva navrata, 1951. i 1952. godine, gdje ga se naročito dojmilo slikarstvo Jacksona Pollocka, kojega je i osobno upoznao kao i Willema de Kooninga, Jamesa Brooksa i Richarda Diebenkorna, uzima se za ključni događaj koji je usmjerio, odnosno bolje rečeno ubrzao, Murtićev put u apstrakciju. Već početkom sljedeće godine izlaže slikarski ciklus Doživljaj Amerike (1952. – 1953.) demonstrirajući otvoreni i ideološko neutralni stav spram umjetnosti. Megalopolis kao što je New York, s visokogradnjama, mostovima i uličnom opremom pokazao se idealnom pozornicom za slikarski postupak redukcije detalja i stilizacije formi do temeljne oznake motiva. Snažeći istodobno ulogu boje u slici i osamostaljujući je u odnosu na mimetičku tradiciju, umjetnik u pojedinim radovima upečatljivo interpretira vizure, energiju i dinamičnost grada (Nebo nad New Yorkom, 1952.). Iako ciklus Doživljaj Amerike možemo zbog posvajanja nove tehnike slikanja držati važnom postajom na putu ka apstrakciji, Murtić sve veze s predmetnom stvarnošću još neko vrijeme neće prekinuti. Štoviše, nastavlja slikati u ciklusima inspiriran mediteranskim motivima, sada uz znatno radikalnije apstrahiranje pojavnog do granične pozicije predmetno – nepredmetno. Kombinirajući astralne i vrlo stilizirane figurativne elemente približava se lirskoj apstrakciji, dok ishodište u stvarnom svijetu podcrtava nazivljem radova (Ranjena školjka, 1954., Veljun, 1955., Karneval u Dubrovniku, 1955.). Umjesto radikalnog prekida s figuracijom Murtić je odabrao postupni i njemu očito prihvatljiviji put u apstrakciju. Preko tašističkog prosedea došao je do materičnog slikarstva enformela (Dvije crvene točke, Tamna kompozicija, sve iz 1959.), proizašlog „iz istarskog pejzaža i crvene zemlje koja (ga) je osobito privlačila“. Magmatski naboj gotovo monokromatskih površina uskoro je silovito prokuljao kroz iskrzani, reljefni impasto zemljanih tonova, kao i izgrebane i bojom poprskane površine na kompozicijama specifično murtićevskog slikarstva materije i geste. Smjerajući apstraktnom ekspresionizmu, sredinom šezdesetih godina umjetnik se vraća boji u sintezi koje će sa snažnom gestom manifestirati obilje stvaralačke i životne energije (Bez naziva, Zeleno smirenje, sve iz 1965.). Boja će od tada biti karakteristično obilježje Murtićevog stvaranja a njene izražajne mogućnosti slikar će dovesti do zadivljujuće razine.
