Od sigurnog prema mogućem: LICA, KRAJOLICI, LICEMJERJA izložba je sazdana je od radova vrlo širokog vremenskog dijapazona iz zbirke Galerije umjetnina u Splitu koji se svojim temama i likovnim svojstvima grupiraju oko pojmova naglašenih u naslovu. Nakana je posredstvom krajolika – prirodnih, baš kao i onih urbanih, te njihovih fragmenata i asocijativnih dijagrama – razumjeti nutarnja raspoloženja i psihička stanja koja donose autori, te kroz promatranja vlastitih i drugih lica skrenuti pažnju na multifacetnost ljudske egzistencije, ali i otvoriti tu intimu potencijalnim neurozama aktiviranih nametnutim prilagodbama i opresijama kolektivnih konvencija. Te konvencije počesto znaju postati alatima manipulacije i opsjenarstva, pretvarajući ljudska staništa u toksične i ekološki narušene te nestabilne teritorije. Kroz odabrane radove muzejskog fundusa iniciralo bi se supostojanje više različitih pripovijesti – privatnih i javnih – s njihovim križištima kao potencijalnim točkama artikulacije izrazito polemičkih i aktualnih društvenih tema.
Izlažu: Lovro Artuković, AutopsiA, Ljubo Babić, Stjepan Baković, Petar Bibić, Zoe Borelli Vranska, Josip Botteri, Jakov Budeša, Vlaho Bukovac, Eric del Castillo, Vladimir Dodig Trokut, Cata Dujšin – Ribar, Ivo Dulčić, Rino Efendić, Momčilo Golub, Ljubo Ivančić, Petar Jakelić, Dean Jokanović Toumin, Jurica Kezić, Ivan Joko Knežević, Oskar Kokoschka, France Kralj, Maksim Krstulović, Vasko Lipovac, Antun Masle, Celestin Mato Medović, Frano Meneghello Dinčić, Antun Mezdjić, Toni Meštrović, Jerolim Miše, Neznani autor, Ana Opalić, Vjekoslav Parać, Jakov Pavić, Renata Poljak, Viktor Popović, Dunav Rendić, Neli Ružić, Mladen Sasso, Mile Skračić, Sandra Sterle, Frano Šimunović, Marino Tartaglia, Vice Tomasović, Josip Vaništa, Emanuel Vidović, Mila Vod, Vlado Zrnić, Gorki Žuvela.
Riječ autora
Ovu izložbu – ili točnije rečeno izložbeni esej – sazdao sam od radova vrlo širokog vremenskog dijapazona iz različitih zbirki Galerije umjetnina u Splitu koji se svojim temama i likovnim svojstvima grupiraju oko pojmova istaknutih u naslovu. Nakana mi je posredstvom krajolika – prirodnih, baš kao i onih urbanih, te njihovih fragmenata i asocijativnih dijagrama – razumjeti nutarnja raspoloženja i psihička stanja koja donose autori, te kroz promatranja njihovih vlastitih i drugih lica skrenuti pažnju na multifacetnost ljudske egzistencije, ali i otvoriti intimu potencijalnim neurozama aktiviranih nametnutim prilagodbama i opresijama kolektivnih konvencija. Te konvencije počesto su znale biti – i još uvijek jesu – alati opsjenarstva i manipulacije, pretvarajući ljudska staništa u toksične i ekološki narušene te nestabilne teritorije, u polja nesnošljivosti i pozamašne razdražljivosti. Kroz odabrane radove iz muzejskog fundusa nastojim inicirati supostojanje više različitih pripovijesti – privatnih i javnih – s križištima njihova susreta kao potencijalnim mjestima artikulacije izrazito polemičkih i aktualnih društvenih tema. Galerijski fundus – napose njegov dio s radovima zastalima u muzejskim čuvaonicama – zapravo shvaćam kao knjižnicu s alatima neophodnim za upoznavanje, obradu i donošenje stanovitog pripovijedanja čije koordinate u prostoru galerije naizgled zadajem, ali čiju semantičku fizionomiju naposljetku kroji sam promatrač.
Umjetničko djelo ima svoj život unutar i van ovog privremeno organiziranog izložbenog druženja i može artikulirati različite slojeve značenja – otpustiti ona koja je već inkodirao sam autor ili započeti nova u susretu sa susjednim djelom ili čitavom zajednicom njih. Katkada djelo valja otkinuti od njegova „sigurna“ povijesnog sidra i postaviti u aktualnu domenu te fluidan kontekst, krenuti s njime prema onom „mogućem“. To je pristup koji nije stran vizualnim studijima i novoj znanosti o slici, ali ni polju muzeoloških promišljanja, osobito s njihovih radikalnih i kritičkih polova kako teorije tako i prakse. Ne zaboravljam, pritom, ni stanovišta koja shvaćaju umjetnička djela kao osobe te im kao takvima na kraju krajeva i pristupaju.
Dalibor Prančević
