Poslužimo li se definicijama Susan Sontag, fotografija u odnosu na druge umjetničke medije ima najstabilniju vezu s prošlošću. Uvijek je jedan korak iza. Fotografska slika možda nije objektivan dokaz, ali je svjedočanstvo minulog prizora, što fotografa čini suvremenikom kroz čije oči i aparat sadašnje postaje prošlo. Fotografija se pokazala podobnom i za bilježenje povreda. Razvila je sklonost prema odbačenom, beznačajnom i nezanimljivom. Otkrila ljepotu u oronulim ostatcima i ruševinama stvarnosti. Spona između fotografije i smrti ne prati samo fotografije ljudi već i njihovih predmeta. Fotografski pristup Denisa Butorca ne implicira dokumentarističko konzerviranje prošlosti niti autoritativnost autorskog koncepta, štoviše njegove fotografije ukazuju na uzaludnost da se svijet razumije (jednoobrazno). Nešto je drugo prevagnulo – prijedlog da ga sakupljamo.
Dosadašnji fotografski ciklusi Denisa Butorca progovarali su o kompleksnosti sazrijevanja identiteta uvjetovanog geopolitičkim i kulturnim okruženjem. U značenjski slojevitim fotografskim serijama, autor je isprepletanjem dokumentarnog i konceptualnog pristupa propitkivao širok dijapazon tema: od potrage za identitetom koji proizlazi iz prostorne, društvene i osobne memorije, obiteljskih i tradicijskih narativa, preko pitanja funkcionalnosti društva, njegova utjecaja na pojedinca i problematike formiranja raznih rodnih i drugih stereotipa.
Subjekti fotografija iz recentne serije Noću je hladnije nego vani su melankolični predmeti – predmeti s patinom, trule ili raspuknute stvari, uspomene, još uvijek tople od ljudskog dodira – u kojima se razotkriva krah njihove vrijednosti. Potrošni predmeti postaju metafore proživljenih trenutaka, trauma i životno važnih događaja, koje autor lomi u neobične fragmente. Kodirajući, pažnju preusmjerava s objekta na fotografski pristup, konačni cilj postaje uspostava specifična ambijenta i atmosfere, pri čemu pokretački narativ zadržava za sebe. Budući da protjecanjem vremena veza predmeta sa stvarnošću popušta, time blijede njihove vrijednosti i značenja, stoga ih autor od samog početka ne opterećuje definitivnim sadržajnim okvirom, nego otvara svakoj i svačijoj vrsti tumačenja. Sadržaj fotografija tako postaje afirmacija prisustva predmeta i svojstava koji ga čine jedinstvenim autoru, nauštrb njihova zaborava.
Premda su izložene mrtve prirode autoreferencijalne estetike, a svi motivi čvrsto utemeljeni u vlastitom umjetničkom i ljudskom slučaju, Denis Butorac u vizualnu cjelinu uklapa i „autoportret“, stvarajući začudni efekt. Njegova svrha, kao izdvojenog i doslovnog isječka, postaje podcrtavanja postojanja, još snažnije suprožimanje autora s radom. Ja je za Denisa Butorca najlegitimnija i najprisnija tema, posebice tamni prostori njegovog mikrokozmosa.
Režirana fotografija, kako nazivamo fotografiju u čiju je svrhu umjetno skrojena scena, nije novost u autorovom radu. U recentnim fotografijama scena je stilizirana dovoljno da funkcionira kao alegorija, da posumnjamo u namjeru uspostave atmosfere na razmeđi zbilje i sna. Prepoznatljivi nježni i pastelni tonovi fotografija iz prethodnih serija, koji su namjerno kontrirali opisanim neugodnim iskustvima, u ovom su slučaju zamijenjeni tamom. Unatoč vremenu koje ih dijeli, okolnostima i mediju, kompozicijska rješenja, svjetlo, pažljivo odabrane teksture (draperija, staklo, zemlja), patos koji teži pridobiti promatračevo suosjećanje i proces režiranja scene, slični su onima barokna slikarstva. Štoviše, sličnosti sa slikarstvom doprinose i velike dimenzije fotografija. U seriji Noću je hladnije nego vani autor rukuje s još jednim općim mjestom povijesti umjetnosti, temom mrtve prirode, jednom od omiljenih slikarskih tema, koja je kroz povijest doživjela brojne redefinicije. Ovoga puta predmeti uvlače u proces potrage za skrivenim kontekstima, provociraju znatiželju i uvjeravaju da se iza njih kriju osobni motivi. Brojne dihotomije pružaju dodatni sloj značenja, koji se dotiče univerzalnih tema, zastupljenih kroz povijest umjetnosti do suvremenosti - vječnost i prolaznost, život i smrt, zbilju i san. U kreiranim ambijentima od otpadaka, odvija se teatar apsurda, naslućen naslovom izložbe, u kojem plastično cvijeće umjesto da nadomješta, negira prirodu, a Davidovo lice idealnih proporcija u odrazu biva iskrivljeno u grimasu. Apsurd je protežna nit ciklusa, koja povezuje scene u cjelinu, diktira ton izložbe i ukazuje na postojeće oko nas.
Naposljetku, na mrtvim prirodama autor reaktivira pozicije predmeta uronjene u potpunu društvenu entropiju zaborava i tišine. Svjedok je njihovih nekadašnjih statusa, da bi potom vidio kako njihov ugled nestaje, a oni unutar novonastalog konteksta postaju predmeti upitne funkcionalnosti ili estetike, neželjeni i odbačeni. Svjestan je i sam umjetnik da nam ovdje, na mjestu gdje smo sad, nema dugog zadržavanja. Sve je unaprijed gotovo, i ono što je bilo i ono što ima biti. U umjetnosti je barem moguć taj povremeni hod u prošlost i natrag.
Ana Čukušić
Denis Butorac (1992.) diplomirao je fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Osim Dekanove i dviju Rektorovih nagrada, dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, uključujući nagradu Marine Viculin koja se dodjeljuje kao priznanje za rad umjetnika s izvanrednim postignućima u području hrvatske fotografije i nagradu Galerije umjetnina Split na Salonu mladih 2020. godine. Izlagao je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Među samostalnim izložbama ističu se izložba Homesick u sklopu 10. izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ Vida 2018. godine, izložba Poslanica u Galeriji f8 u Zagrebu 2019. godine, kao i u Salonu Galić u Splitu te izložba 15 do 19 u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici 2021. godine. Izlagao je na više skupnih izložbi među kojima se ističu Biennale mlade hrvatske fotografije 2018. i 2019. godine, izložba dobitnika HT – Nagrade za suvremenu umjetnost u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2019. godine, izložba Endémico vs. Global u C3 Science complexity center u Meksiku 2019. godine, izložba finalista RPD2019 u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2019. godine i izložba na Slavonskom biennaleu u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku 2020. godine. U svom umjetničkom radu, fotografiju koristi kao medij kojim najčešće istražuje teme poput identiteta, obitelji i tradicije, čime gradi vlastite narativne serije u kojima spaja dokumentarni i konceptualni rad. Živi i radi u Zagrebu.
Izložba je rezultat nagrade Galerije umjetnina na 35. Salonu mladih.
