Profesionalno se baveći fotografijom od 1958. do umirovljenja 1995. godine, prvo u Urbanističkom zavodu Dalmacije, zatim u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Buljević se profilirao u vrsnog fotografa dalmatinskih spomenika kulture, s istančanim osjećajem za prostor i formu. U tome mu je naročito pomogao rad u Zavodu, gdje je naišao na podršku u realizaciji foto izložbi na teme iz kulturne baštine. Od 1981. do 1988. godine u organizaciji Zavoda realizirao je pet samostalnih izložbi, sve popraćene malim fotomonografijama. Pored terenskih obilazaka Dalmacije, na stručnim je i privatnim putovanjima obišao mnoga mjesta i krajeve diljem Europe i Male Azije, redovito se vraćajući s bogatim fotografskim ulovom.
Stanujući u neposrednoj blizini Dioklecijanove palače svakodnevno je prolazio starom gradskom jezgrom, stoga ne čudi da ga je Split sa svojom prebogatom arhitektonskom i umjetničkom baštinom trajno inspirirao.
Značajan broj njegovih svjetlosnih zapisa nepokretnih i pokretnih spomenika odražava izrazito umijeće kojim je dočarana vitalnost određenog motiva. U nadilaženju primarne dokumentarne svrhe nazire se poznavanje fotografskog opusa Nenada Gattina, dok snimak (gotovo) praznog, arhitektonski čistog gradskog prostora ujednačenog ritma (Prokurative ili San) ima metafizički prizvuk, podsjećajući na slikarstvo Giorgia de Chirica.
Permanentni kontakt s produktima ljudskog duha i umijeća odrazio se u Buljevićevom izboru javnih osoba koje je pojedinačno portretirao. U pravilu se radi o umjetnicima i kulturnjacima kao što su Ivan Meštrović, Ante Kaštelančić, Jakov Pavić, Vasko Lipovac, Stjepan Gunjača, Miljenko Smoje…
Tijekom Domovinskog rata je, krajem 1991. i početkom 1992. godine, s puno empatije i emotivnog angažmana snimao hrvatske branitelje, ponekad s nervom novinarskog fotoreportera (Kapa mrtvog prijatelja, 1992., Bez naslova, 1992.).
Fotografirajući svoju obitelj i vlastiti lik realizirao je nekoliko upečatljivih fotozapisa poput portreta svoje lijepe supruge (Dinka s blizankama, 1969.) i Autoportreta (1975.). Od 1969. godine značajna dionica opusa posvećena je Ivani i Zrinki, kćerima blizankama, koje je na različite načine snimao u svim fazama odrastanja, još od najranije dobi.
Hodajući sa spremnim fotoaparatom na posao, ujutro 11. siječnja 1968. godine, naišao je na Peristil s kamenim pločnikom obojenim u crveno. Akcija u kojoj su sudjelovali studenti Pedagoške akademije i učenici Škole primijenjene umjetnosti u Splitu izvedena je tijekom noći, a Buljević je, sasvim slučajno, dokumentirao s nekoliko antologijskih snimaka. Nakon žestokih negativnih reakcija, Crveni Peristil s vremenom se prometnuo u amblematsku i mitsku gestu Nove umjetničke prakse u Splitu i Hrvatskoj. Ključnog dana Buljević je imao kolor dijapozitiv, iako se češće koristio crno-bijelim filmom o čemu svjedoči i njegov privatni arhiv iz kojega su odabrane fotografije za recentnu izložbu. Moglo bi se reći da je bio fotograf starog kova. Do kraja je ostao vjeran analognim fotoaparatima, premda je u vrijeme sve učestalije upotrebe digitalnih fotoaparata još bio aktivan.
Kontinuirano nastojanje na uvjerljivoj, plastičnoj i odmjerenoj interpretaciji graditeljskog i umjetničkog nasljeđa u profesionalnom segmentu moralo se odraziti na Buljevićevo umijeće kadriranja motiva u domeni umjetničke fotografije. U snimanju za vlastiti gušt pokazao je zanimanje za raznolike prizore iz svog, odnosno prirodnog okruženja, zalazeći u različite žanrove ovisno o prigodi i trenutnim afinitetima. Fotografije umjetničkog predznaka najčešće je izlagao na brojnim skupnim izložbama, a neke od njih je izradio upravo potaknut zadanom temom. Privlačila ga je površina mora, a još više strukture prirodnog i industrijskog podrijetla sastavljene od vrlo sličnih ili identičnih, ponavljajućih, često jednostavnih, geometriziranih uzoraka.
U nekoliko je navrata Buljević majstorski iskoristio ekspresivnu i asocijativnu snagu sjene kao pokretačkog impulsa za atraktivne fotografije.
Uravnoteženost kompozicije, karakteristična za Buljevića, ogleda se i na fotografijama nastalim sinergijom umijeća zapažanja i brze reakcije. Trajni svjetlosni zapisi časovitih situacija u prostoru predstavljaju potencijalni izvor emocija i dubljeg značenja. Kažemo potencijalni jer je autor nastojao predstaviti motiv očima neutralnog promatrača, bez namjere sugeriranja gledatelju kako ga čitati. Na kompozicijama u pravilu nema dramatske pokrenutosti i teatralnosti, nema velikih gesti i pretjerane sentimentalnosti, svaka situacija doima se običnom, ali je znalačkom izvedbom postala posebna. Međutim, već u samom odabiru motiva razvidna je emocionalna i socijalna osjetljivost, koja se zorno očituje na Starici, Buljevićevoj najdražoj fotografiji. Snimio ju je u Primoštenu 1973. godine, u trenutku dok se pogrbljena žena udaljavala od nasuprotno povijenog nejakog stabla.
Svoju fotografsku poetiku Buljević je formirao i na postignućima filmske umjetnosti, što ne čudi imamo li u vidu njegovo zapaženo bavljenje kratkometražnim filmom. Znakoviti primjer personalizirane optike s asocijacijom na antologijski filmski kadar fotografija je već spomenutih stepenica (Na stepenicama, 1967.) s djevojčicom pri dnu i udaljenom, prignutom ženom uz gornji rub kadra. Dojmljivi sraz repetitivnog ritma čvrste arhitektonske strukture i nejakih ženskih likova doima se kao daleki odjek čuvene scene sa stepenicama u filmu Sergeja Eisensteina Oklopnjača Potemkin. Slojevitim značenjem i stanovitom nelagodom koju izaziva, kao i izraženom estetskom komponentom ovaj davni zapis upečatljivog prizora nadaje se kao pars pro toto Buljevićeve kompleksne fotografske osobnosti. Rad je Buljević srećom naslovio i datirao, međutim mnogo je dragocjenog materijala u njegovom bogatom arhivu ostalo nedatirano i nenaslovljeno.
Nezaobilazni dio opusa predstavljaju solarizacije s motivima svedenim na konture pa djeluju kao likovni uradci. Među najpoznatijima je vrlo efektna fotografika San, koja je u literaturi različito datirana: 1972., oko 1974., 1980. Autor je, naime, tijekom godina izradio u nekoliko inačica, što podrazumijeva i različito vrijeme nastanka. Izvorno se lik u crno-bijelom prugastom ponču pred crno-bijelom rebrastom ogradom nalazio s desne strane, da bi zaključno, Buljević 1980. obrnuo negativ i realizirao varijantu s likom na lijevoj strani kompozicije.
Tijekom pet desetljeća intenzivnog druženja s fotoaparatom Zvonimir Buljević dokazao se kao vrstan fotograf čiji je rad struka prepoznala te više puta nagradila. U njegovim znalački kadriranim isječcima vidljive stvarnosti i uravnoteženim kompozicijama razvidno je majstorsko umijeće i umijeće uočavanja, ali i intelektualni kapital u razumijevanju motiva s povijesno-umjetničkog i kulturološkog gledišta. Usto, široka erudicija u sinergiji s radoznalošću poticala ga je na istraživanje izražajnih mogućnosti medija pa se uz klasičnu fotografiju jedno vrijeme bavio fotografikom, a okušao se i u apstrakciji. Zahvaljujući svome humanističkom habitusu bio je senzibiliziran za različite teme i motive, od grandioznih spomenika do onih naizgled minornih, običnom promatraču nezamjetljivih, vjerojatno i banalnih. Međutim, svima je pristupao s osobitom pažnjom i respektom, bilo da je snimao Peristil ili unutrašnjost katedrale, kao i nebrojeno drugih spomenika svjetske kulturne baštine, ili malenog puža na golemom palcu Meštrovićevog Grgura Ninskog (U potrazi za srećom, 1979.). Ipak, Buljevićevo djelovanje polako pada u zaborav stoga je bilo krajnje vrijeme da ga se sveobuhvatnije predstavi. Nadamo se da će izložba s oko devedeset radova u Galeriji umjetnina biti dobar podsjetnik i informacija o tome kako se svojedobno snimala dobra fotografija.
Zvonimir Buljević, fotograf i pisac, rođen je 19. rujna 1933. u Cetinju. Sin je Jakova i Zorke, rođene Stanić – oboje iz Lokve Rogoznice (kraj Omiša). Od 1936. godine živio je u Splitu. Kao profesionalni fotograf radio je od 1958. u Urbanističkom zavodu Dalmacije, zatim od 1978. do umirovljenja 1995. u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Fotografijama je opremio niz monografija, kataloga izložbi, vodiča i drugih knjiga, a kao književnik objavio je brojne novele, poneki esej, putopis, dnevnički zapis, osvrt i sl. po književnim časopisima i novinama (Vidik, Mogućnosti, Dubrovnik, Zadarska revija, Dometi, Kolo, Teka, Republika, Telegram, Oko, Start, Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Vjesnik, Adriatic, Večernji list, Književna Rijeka…). U Nedjeljnoj Dalmaciji godinama je objavljivao kolumnu Tragovi. Objavio je jedanaest knjiga: Priče s krova 1968., roman Zli otoci 1970., knjige pripovijedaka Ožiljci 1971., Od sna i natrag 1975., Blizanke 1980., Knjiga tragova 1984., Jutro prvog dana 1988., Priče o Mišku 1997., (De)mitološke priče 2000., Nisko sunce siječnja 2003. i Za danom dan 2006. Knjiga Između jučer i sutra : Uvijek je sada i svugdje je ovdje. Naročito kad umreš izdana je posthumno 2011.
Bio je član Fotokluba Split od 1964. te član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske od 1968. Realizirao je petnaest samostalnih izložbi te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu na kojima je dobio zapažene nagrade (Prva nagrada Arene za najbolju fotografiju 1974., Prva nagrada na Međunarodnoj izložbi na Cejlonu 1976.). Pet samostalnih izložbi popraćeno je fotomonografijama Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, tiskanih na nekoliko jezika. Autor je nekoliko kratkometražnih filmova od kojih je za film Na kraju puta – san na festivalu Mala Pula 1969. dobio nagradu Oktavijan Miletić za najbolje snimljeni film. Preminuo je 9. studenoga 2006. u Splitu.
