Studija nepredvidljivosti
„Apstraktne slike su fiktivni modeli jer prikazuju stvarnost koju mi ne možemo niti vidjeti niti opisati, ali čije postojanje možemo postulirati.“ [1]
– Gerhard Richter
Inherentno, crtež je način univerzalnog izražavanja čovjeka stariji čak i od pisma te je osnovno polazište učenja likovnog izraza. Premda naizgled simplificiran jer u osnovi radi se o grafičkom prikazu bez kolorita i koncipirane forme, sadrži beskrajan potencijal. Upravo takav, crtež u svom fundamentalnom značenju primarni je fokus interesa umjetnice Anite Miloš Tomaić. Poima ga kao poligon za eksperiment i kako navodi: „vizualno mišljenje nečeg što će se dogoditi“. Rad naziva Studija nepredvidljivosti sastoji se od sveukupno trideset crteža dimenzija 100 x 70 cm izrađenih u tehnici ugljena na papiru, a svaki pojedini dio je instalativne kompozicije koja, protežući se preko zidova galerije, tvori vizualni tetris.
Studija, pojam srodan crtežu, detaljna je razrada koja zahtjeva istraživanje, aktivno proučavanje i analiziranje određene tematike. Slijedom toga, naziv rada odnosi se na stvaralački proces imanentno sklon deformaciji, narušavanju, ali i ponovnoj uspostavi reda. Miloš Tomaić prvenstveno zaokuplja nepredvidljivost tog procesa, prije nego krajnji rezultat. U analogiji s navedenim u radu je sadržano i autoričino promišljanje o fragilnosti i transformacijskim aspektima već formiranih sustava bilo da se radi o geoprostornim sklopovima, ideološkim konstruktima, društvenim poredcima pa i onim osobnijim identitetima, kao i o popratnoj neizvjesnosti koju moguće promjene donose. Imajući navedeno na umu, predstavljena motivika promatrana u cjelini asocira na kakav ruševan krajolik, no on nema značenjsku podlogu. Možemo ga shvatiti kao univerzalnu ruševinu, svojevrsni matrix, opće mjesto bez vremenske ili povijesne odrednice. Iako naočigled prepoznatljivi, konstruktivni elementi ujedno su i neprepoznatljivi, potpuno apstrahirani. Referirajući se na citat Gerharda Richtera s početka teksta prikazano ne možemo zorno opisati, već isključivo intuitivno pojmiti. Što ga dulje promatramo prizor se rastače i provocira dojam raspadanja, osjećaj dezorijentiranosti. No nejasno je na što se konkretno taj osjet odnosi, kada se javlja i koliko dugo će trajati. Nameće se pitanje može li se u stvarnosti takve promjene uopće preduhitriti i iskontrolirati?
U tom svekolikom prividu nestabilnosti (ruševnog) prizora sigurnost pruža čvrsta struktura rada definirana crnim okvirima koji fragmentirajući krupni plan formiraju geometrijski sklad. Time se gledatelju nudi imerzivno iskustvo poniranja u slojevitost i autonomiju svakog pojedinog rada. Pojavljuju se metaslike[2] u kojima, nesumnjivo, pogled usmjerava istančana gestualnost, snažan autorski rukopis utjelovljen u detaljima poput jasne ekspresivne linije, ostataka komada ugljena, otiska prsta, slučajno nastalog frotaža i sl. Uočavamo suptilno isprepletenu mrežu odlučno artikuliranih poteza koji povezujući susjedne jedinke tvore otvorenu kompoziciju. U konačnici, postav u formi umjetničke instalacije ostvaren je intencionalnim uklanjanjem pojedinih fragmenata čime se postiže dinamičan ambijent i poigrava percepcijom promatrača. Autorica nas poziva da vlastitom imaginacijom popunjavamo i/ili alociramo praznine, istodobno nas potičući na promišljanje o vlastitoj ulozi unutar kog sustava i shodno tomu preuzimanju odgovornosti. Za kraj ostaje nam odlučiti hoćemo li biti aktivni sudionici ili pak pasivni konzumenti?
Ivana Vukušić
[1] Citat iz teksta kataloga documente 7, Kassel, 1982.
[2] Prema W. J. T. Michellu metaslika je autoreferencijalna, ali i intertekstualna. Iako je radikalno upućena na sebe istodobno stvara značenje s drugim slikovnim iskazima. Vidi Krešimir Purgar, „Modaliteti slikovnog pojavljivanja: temeljni pojmovi“, Filozofska istraživanja 144 (4/2016), str. 812.-814.
Anita Miloš Tomaić rođena je 1991. u Sarajevu, BIH. Završila je diplomski studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Trenutno pohađa doktorski studij Likovne umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U stalnom je radnom odnosu u zvanju docenta na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Ostvarila je više samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju za mlade umjetnike „Ivan Kožarić“ koji je proveo Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Radovi joj se nalaze u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, u zbirci Erste Banke, te u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao član žirija sudjeluje u projektu A4 u organizaciji Galerije umjetnina u Splitu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU, Split).
