„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, stih je Petra Preradovića iz 19. stoljeća koji na gotovo paradoksalan način prenosi poimanje svijeta kao prostora neprestanog preobražaja, no tu ideju možemo pratiti još od antičkog doba i poznate izreke Panta rhei (sve teče). Ona se, pak, često pripisuje grčkom filozofu Heraklitu koji je, promatrajući tokove rijeka, shvatio da nitko ne može dvaput zakoračiti u istu vodu. Taj njegov koncept postao je temelj za razne interpretacije u zapadnoj filozofiji, koje su tijekom vremena oblikovale naše razumijevanje vremena i postojanja. Upravo u tom misaonom okviru možemo promatrati i slikarski opus umjetnice Andree Muse.

Stvaralaštvo Andree Muse već više od dva desetljeća reflektira temeljna pitanja ljudskog života s posebnim naglaskom na poimanje vremena, koje se kao središnja tema u njezinu radu razvija i produbljuje iz ciklusa u ciklus. Polazeći od vlastitog iskustva, duboko ukorijenjenog u djetinjstvu obilježenog čestim selidbama, ali i od inspiracije koju pronalazi u filmu, književnosti, poeziji i filozofiji, umjetnica danas ističe kako su ključne odrednice njezina rada kretanje i temporalnost, kao i nastojanje da prikaže ono što se događa na razini duha. Njezin svjetonazor, potaknut filozofskim promišljanjima u formativnim godinama, s vremenom se oblikovao u vizualni jezik koji istražuje dinamiku odnosa unutarnjeg svijeta ljudskog duha i vanjskog svijeta prirode.

Iako se Andrein izričaj na prvi pogled može povezati s tradicijom pejzažnog slikarstva, ona se svjesno udaljava od plenerističkog modela i poimanja pejzaža kao pukog prizora. Evidentno jest kako je polazište rada duboko ukorijenjeno u iskustvu boravka u prirodi, no pejzaž za nju nikada nije sam sebi svrha; prije svega on je medij pomoću kojeg artikulira unutarnje stanje svijesti. U tom smislu njezina umjetnička praksa pripada onoj liniji suvremene umjetnosti koja pejzaž razumijeva kao mentalni i fenomenološki prostor. Posebnu pažnju pritom zaokupljaju motivi mora i planina. Međutim, oni nisu važni kao geografske odrednice, već kao prostori koji za autoricu imaju arhetipsko značenje i, blisko tradiciji romantizma, izazivaju strahopoštovanje. More se pojavljuje kao metafora neprestanog protoka vremena, kao duboka i pomalo zagonetna sila koja istodobno privlači i izaziva nelagodu, dok planinski krajolici prenose osjećaj stabilnosti, ali i poniznosti. Osim navedenog, želeći prenijeti iskustvo konstantne promjene i nestalnosti, umjetnica često ističe fascinaciju vjetrom, elementom koji neprestano sugerira dinamiku mijenjajući obrise prostora, kako u stvarnosti tako i u njenim radovima. Važno je također naglasiti kako prizori koji se pojavljuju na slikama nisu fikcionalni, nisu zamišljeni niti konstruirani. Od planinskih visova, jama i obala do različitih (nerijetko ekstremnih) vremenskih uvjeta, svi proizlaze iz stvarnih, proživljenih iskustava.

Uzorci pohranjenog vremena recentni je Andrein ciklus i predstavlja sintezu dugogodišnjeg umjetničkog promišljanja temeljenog na konceptima kretanja, transformacije i prolaznosti. Za umjetnicu sam čin slikanja predstavlja završnu fazu vrlo studioznog procesa koji uključuje pisanje, fotografiranje, snimanje videa i izradu brojnih skica, nakon čega slika nastaje kao konačni ishod iskustvenog i usvojenog. Primjerice, ovom ciklusu prethodilo je čitanje i istraživanje brojnih znanstvenih studija o tome kako se ljudska percepcija vremena mijenja ovisno o tome nalazimo li se u urbanom ili prirodnom okruženju, čime autorica dodatno naglašava tematski fokus rada. Zanimljivost je da u ovoj fazi boju, inače sastavni dio njezina izraza, počinje percipirati kao distrakciju te se okreće monokromatskom rasponu tonova koji, kako ističe, jasnije artikuliraju njen doživljaj prirode. Novitet je i to što su radovi prošireni i na druge medije pa su tako uz klasično slikarstvo izloženi autorski poetski zapisi i video instalacija. Prikazi na slikama referiraju se na video isječke nastale spontano tijekom boravaka u prirodi, bez unaprijed definiranog plana i namjere, u kojima autorica, kako ističe, bilježi protok vremena u prirodnim sustavima. Radi se o sirovim, amaterskim snimkama koje statičnost slikarskog prizora transformiraju u dinamičnost pokreta. U dijalogu s glazbenom podlogom kanadsko-berlinskog skladatelja i umjetnika zvuka Timothy Isherwooda ove male video-improvizacije funkcioniraju kao dokument doživljenog trenutka u prirodi, ali i kao svojevrsne asocijacije. Poezija, s druge strane, artikulira iskustvo koje prethodi slici ili je prati. U konačnici Uzorci pohranjenog vremena mogu se čitati kao osobni vizualni arhiv, nudeći gledatelju prostor kontemplacije u kojem, kroz imerzivno iskustvo, može prepoznati vlastiti odnos prema vremenu, prostoru i kretanju kroz svijet.

Ivana Vukušić

Andrea Musa je rođena u Frankfurtu, diplomirala je slikarstvo na Assenza akademiji u Baselu te pravo na Pravnom fakultetu u Splitu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim u New Yorku, Ammanu, Hong Kongu, Parizu, Los Angelesu i Ljubljani. Sudjelovala je na više umjetničkih rezidencija te je dobitnica niza domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Njezini radovi nalaze se u javnim i privatnim kolekcijama diljem svijeta. Živi i radi u Splitu.