Repeticija i ponavljanje, recentan slikarski ciklus Josipa Rončevića, polazi od naizgled jednostavnog pitanja: Što se događa kada slika postane vlastiti predložak? To pitanje zadire u temeljne probleme slikarstva kao što su odnos slike i predloška, originala i kopije, apstrakcije i prikazivanja, procesa i gotovog djela. Ako slika više ne polazi od vanjskog motiva, nego od same sebe, tradicionalni odnos reprezentacije okreće se prema unutra. Slika postaje vlastiti izvor, predmet promatranja i problem.
Već naslov ciklusa uspostavlja istu logiku. Repeticija i ponavljanje gotovo su istoznačne riječi, ali se ne podudaraju potpuno; između njih ostaje mali pomak, razlika unutar prividne istosti. Isti se odnos prenosi na slikarsku površinu. Rončević gradi horizontalno orijentirane slike sastavljene od dviju povezanih polovica, koje nastaju jedna za drugom. Početna vertikalna linija dijeli površinu na dva jednaka dijela, ali istodobno uspostavlja dva izvorišta slike. Prva polovica nastaje prostoručno, kroz potez, ritam i odluke koje se oblikuju u samom činu slikanja. Druga proizlazi iz već naslikanog dijela, koji sada postaje predložak za vlastito ponavljanje.
U tom se trenutku događa ključni obrat. Ono što je najprije bilo slobodno i apstraktno postaje predmet promatranja, mjerenja i prijenosa. Apstraktna slika počinje funkcionirati gotovo kao figurativni motiv, ali motiv izveden iz vlastite strukture. Time se otvara konceptualno propitivanje mimesisa. Slikarstvo više ne oponaša stvarnost, nego pokušava ponoviti vlastiti trag, dok slika istodobno ostaje slika i postaje predložak za sliku. Kopija pritom nije mehanička reprodukcija izvornika, nego ponovna izvedba procedure, a razlika koja nastaje nije pogreška, nego neizbježan dokaz slikarskog procesa.
Rončević taj problem ne rješava fotografijom, digitalnim prijenosom ili drugim oblikom tehničke reprodukcije, nego klasičnim slikarskim sredstvima. Druga polovica nastaje promatranjem, mjerenjem odnosa, prenošenjem poteza, nijanse i kompozicijskog ritma. Ono što se u akademskom učenju slikarstva obično vježba kopiranjem modela, prirode ili djela starih majstora, ovdje se okreće prema samom autoru. Umjetnik postaje vlastiti predložak i vlastiti kopist. Upravo u tome nastaje antiakademski obrat. Akademska metoda zadržava svoju preciznost, ali se primjenjuje na slobodnu apstraktnu površinu. Zadatak je proizvesti isto, znajući da se isto ne može potpuno vratiti.
Unatoč studioznosti postupka, rad zadržava humor i lakoću. Recepti, datumi i gotovo proizvodna logika postupka stoje nasuprot oblicima koji djeluju neposredno, meko i rukopisno, izvedeni u širokoj i otvorenoj autorovoj paleti. Sustav je ozbiljan, ali mu oblici stalno izmiču, a savršena replika ostaje nemoguća. Iza metode ostaju vidljivi ruka, vrijeme, umor i okolnosti koje se ne mogu do kraja osvijestiti ni kontrolirati. Upravo ta napetost između stroge procedure i nemogućnosti potpunog svladavanja vlastitog traga čuva rad od hladne konceptualnosti.
Likovno, ciklus se gradi na napetosti između jednostavnosti znaka i složenosti slikarske površine. Kompozicije su često reducirane na nekoliko linija, obojenih polja i lebdećih oblika, no njihova se jasnoća stalno narušava titranjem poteza, poroznošću podloge, nejednakim rubovima i suptilnim razlikama u tonu. Potez zadržava karakter rukopisa, kaligrafskog traga ili improvizirane bilješke. Forme se kreću između apstraktnog znaka i mogućeg motiva; ponekad podsjećaju na pismo, životinju, pejzažni fragment ili predmet, ali se nikada potpuno ne stabiliziraju u jedno značenje.
Otvoreni kolorit dodatno omekšava konceptualnu strogoću postupka. Boja nije neutralno ispunjenje plohe, nego aktivni nositelj razlike. U nijansi, gustoći nanosa, prijelazu, intenzitetu tona i načinu na koji površina prima boju postaje vidljivo da se ponavljanje nikada ne događa kao čisto udvajanje. Likovnost ciklusa zato se ne nalazi samo u kompoziciji dviju polovica, nego u sitnim promjenama kroz koje se isti oblik svaki put ponovno materijalizira kao drukčiji.
Repeticija i ponavljanje zato nije tek ciklus o reprodukciji slike, nego slikarstvo koje kroz čin ponavljanja problematizira samu reprezentaciju. Rončević preuzima jednu od temeljnih pouka konceptualne umjetnosti — da ideja, postupak i sustav mogu organizirati umjetničko djelo — ali tu pouku ne ostvaruje bijegom iz slikarstva, nego njegovom dosljednom upotrebom. Ove slike nisu ilustracija koncepta, nego legitimno slikarstvo koje konceptualno mišljenje provodi kroz vlastitu materiju, postupak i rukopis. Slika se ne ponavlja da bi se vratila ista, nego da bi se pokazalo kako se u svakom ponavljanju već mijenja. U tom malom, tvrdoglavom razmaku između procedure i geste, između istog i ponovljenog, nastaje prostor značenja.
Jelena Šimundić Bendić
Josip Rončević je rođen 1991. godine u Zadru gdje je završio gimnaziju. U Zagrebu je 2015. diplomirao na Grafičkom fakultetu, a iste godine upisao slikarski odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 2020. diplomirao sa pohvalom summa cum laude. Izlagao na deset samostalnih i tridesetak skupnih izložbi od kojih se mogu istaknuti Finale Nagrade Radoslav Putar 2023. (Salon Galić, Split), Y-Z gradilište nove generacije (Oktogon NMMU, Zagreb) i 35. salon mladih (HDLU, Zagreb) pri kojem je sunagrađen „Nagradom Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku“. Dobitnik je MSU Nagrade za mlade umjetnike “Ivan Kožarić” za 2025. godinu. Član je HZSU, HDLU i HULU – Split.