Atelje+
Za mene je zemlja arhetipska materija, supstanca iz koje sve nastaje i kojoj se sve vraća.
Mlada osječka kiparica Josipa Stojanović u novom ciklusu radova, predstavljenom pod izložbenim nazivom Atelje+, kao tematsku os naglašava interes za odnose između tijela, materijala i prostora, pa tako ovu izložbu možemo smatrati njegovom materijalizacijom. Uz taj teorijski dio rada, u svome umjetničkom istraživanju koristi i eksperimentalne kiparske metode ne fokusirajući se samo na striktnu formu, već i na interdisciplinarna čitanja medija. Jedna je od tih metoda prikupljanje i mapiranje uzoraka zemlje s različitih geografskih područja sličnih geoloških karakteristika, bogatih glinom, jer to, kako kaže, „omogućit će mi da povežem materijalne kulturne i simboličke slojeve prostora te da istražim kako materijal postaje svjedok povijesti i pokreta“. Druga vrsta radno-umjetničke kartografije, s već spomenutom usko vezana, jest transponiranje jednog prostora u drugi. U ovom se slučaju to odnosi na gabarite umjetničina ateljea koji se ponovno slažu u izložbenoj galeriji kao prostorni crtež, obrisa iscrtanih u glini i u dimenziji kiparičina radnog prostora. Tom umjetničkom gestom Josipa Stojanović sintetizira pojam autonomije prostora umjetničkog rada i galerije, prostora u kojem se predstavlja drugima, sa simbolikom samog materijala koji u sebi nosi mnoštvo slojeva: fizičko i duhovno, biološko i kulturno, prirodno i stvoreno. U vremenima obilježenima ubrzanim promjenama u gotovo svim područjima čovjekova postojanja, tehnološkim kao i ekološkim, za Josipu Stojanović zemlja je svjedok i nositelj slikovitog oksimorona krhke i lomljive stabilnosti. Glina, koja je u mnogim kulturološkim narativima sveprisutni simbol života i smrti, u sebi nosi i stvarne, materijalne zapise onoga što je bilo, a možda i proriče što će tek biti. Prevedeno u galerijski prostor, skulpture amorfnih obrisa balansiraju na postamentima kao da izvode ples. Zatomljeni pokreti zadržavaju nam pozornost, kao u iščekivanju onoga što će iznjedriti, poput nekoga suvremenog Pigmaliona koji čeka svoju Galateju.
U sasvim osobnom smislu, simbolika zemlje je za ovu autoricu umjetnički teritorij gdje njezin interes naglašava granicu između prirodnog i oblikovanog, između njezina tijela i tijela skulpture. Kao kod svakog umjetnika/umjetnice, u pozadini postoje i intimni razlozi koji su odredili izbor materijala – naime, Josipin je pradjed nekoć bio vlasnik ciglane, što je prirodna poveznica između obiteljske povijesti i suvremenog trenutka. To specifično i artikulirano nasljeđe umjetnica osjeća i koristi ga kao početnu točku za razumijevanje odnosa između tradicionalnog shvaćanja oblikovnog jezika kiparstva i suvremenih umjetničkih praksi kojima teži. Prije svega, zanima ju kako spojiti iskustva prijašnjih generacija sa svojima te kako ih prenijeti dalje. Taj je osjećaj autentičniji od samog preferiranja određenog materijala ili medija. Glina fizičkom obradom i dodirom umjetnice postaje prostorom u kojem se talože i njezina sjećanja i emocije, na razdjelnici osobnog i zajedničkog. Glina, u kojoj svaki dodir ostaje zabilježen, govori o odnosu čovjeka i tla, o postanku i ostanku, kao i o svim životnim postajama između.
Valentina Radoš
Josipa Stojanović rođena je 1993. godine. Završila je prijediplomski i diplomski studij Likovne kulture na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Od 2018. radi kao umjetnička suradnica na kolegijima kiparstva. Dobitnica je Sveučilišne stipendije i Rektorove nagrade te Nagrade Ljevaonice umjetnina Ujević za rad Autoportret na 34. Salonu mladih. Aktivna je članica HDLU Osijek, sudjelovala je na umjetničkim rezidencijama i Erasmus+ programima u Austriji, Mađarskoj i Jordanu. Iza sebe ima pet samostalnih i više od petnaest skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. U 2023. bila je finalistkinja za Nagradu Zlatna lubenica u Puli s radom Nedoumica (u suradnji s Marijem Stojanovićem).