Pojam rekonstrukcije u srži je svakog retrospektivnog predstavljanja umjetničkog opusa, no u slučaju retrospektivne izložbe Kažimira Hraste njegovo se značenje u bitnome uslojava. Od samih početaka u 1970-ima pa sve do danas u fokusu njegova rada primarno je istraživanje prostornih odnosa unutar same skulpture, kao i njezinih veza s okolnim prostorom, pri čemu je metoda konstrukcije uvijek u temelju kreativnog procesa. Jasno je da je kritika prepoznala bliskost s tradicijom konstruktivizma, no Hrastin se duktus opire programatskim određenjima i odlikuje jedinstvenom poetikom kojom beskompromisno iskazuje slobodu svoje umjetničke vizije.
Retrospektivni pregled u Galeriji umjetnina po prvi puta kroz gotovo osamdeset skulptura, reljefa, instalacija i crteža rekonstruira Hrastin umjetnički put. Izložba tako predstavlja najranije radove - dokumentaciju umjetničkih intervencija u javnom prostoru Omiša ranih 1970-ih kao i rane portrete kojima je započeo istraživanje tog zahtjevnog žanra. Njegovi portreti, figure i reljefi u drvu iz 1980-ih danas spadaju u antologijska djela hrvatskog kiparstva. Isti je slučaj i sa skulpturama izvedenim u kombinaciji željeza i stakla iz 1990-ih, pa zatim i fascinantnim željeznim Novogradnjama s početka 2000-ih, kao i velikim prostornim instalacijama i skulpturama kojima već više od pedeset godina osvaja izložbene i javne prostore.
Neiscrpni istraživački nerv, duboko razumijevanje i poštovanje tradicije medija kojim se bavi, ali i istovremena potreba za dinamičnom interakcijom sa suvremenim svijetom, čine Kažimira Hrastu jednim od najzanimljivijih kipara svoje generacije. Umjetnik je to koji stvaralački proces shvaća kao izazov i bez obzira radi li se o javnoj plastici, crtežu ili skulpturi sazdanoj od drvenih letava, s jednakim će stavom pristupiti novom izazovu, vječno istražujući kreativni potencijal svijeta oko sebe. O tome svjedoči i njegova izjava: „Svaki materijal može biti kiparski medij. … Što je ideja zahtjevnija, to je veći izazov u traganju za novim materijalima. Kod klasičnih kiparskih materijala teško se može udaljiti od poznatih rješenja, kao da su ideje u njima istrošene. … Danas više ne postoji stil da se njime koristimo kao putokazom. Zato mi ovo vrijeme odgovara.“
Kažimir Hraste je rođen 1954. u Supetru na otoku Braču. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1978. godine u klasi prof. Valerija Michielija. Godine 1984. je završio poslijediplomski studij kiparstva na Akademijji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani u klasi prof. Drage Tršara. Kao stipendist talijanske vlade proveo je semestar na stručnom usavršavanju u Rimu. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu na kojoj je radio na odsjeku za kiparstvo do umirovljenja 2024. godine. Redovito izlaže od 1972 . godine i imao je preko pedeset samostalnih izložbi te izlagao na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je niza nagrada i državnih odličja. Autor je mnogobrojnih skulptura i spomenika u javnom prostoru: Uskrsli Krist na Visovcu (1988.), spomenik Don Frani Buliću u Solinu (1991.), fontana u Marmontovoj ulici u Splitu, Pirija (1998.), Spomenik kralju Petru Svačiću u Miljevcima (2002.), Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu u Omišu (2004.), Biblijski vrt Stomorija u kaštel Novom, Jabuka (2008.), Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu u Pločama (2009.), Spomenik Draženu Petroviću u Šibeniku (2011.), Spomenik palim za domovinu Hrvatsku u Bolu na otoku Braču (2017.), Dječak s kišobranom u Šibeniku (2020.), Spomenik Rogu u Salima na Dugom otoku (2023.) i dr. Djela mu se nalaze u značajnim privatnim i javnim Zbirkama u Hrvatskoj. Od 2012. do 2022. godine bio je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti a od 2022. godine je njezin redoviti član.
Postav izložbe potpisuju Kažimir Hraste i Jasminka Babić, a oblikovanje opreme izložbe Viktor Popović.
Izložba je financirana sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.