Začudna imaginacija, konceptualno oblikovana u bizarne, nadrealne, provokativne, zagonetne i alegorijske svjetlopise, snažno je obilježila plodan opus Marija Lalicha, umjetničkog fotografa respektabilne međunarodne karijere. Lalich se afirmirao u SAD-u, gdje je od 1987. do 2003. godine boravio u New Yorku i Portlandu. Upravo se u New Yorku, kasnih osamdesetih godina, počeo baviti fotografijom, prepoznavši je kao najpristupačniji i najprirodniji medij za izražavanje vlastite kreativnosti.

Nakon preseljenja u Portland na zapadnoj obali SAD-a 1991. godine, njegov fotografski potpis dolazi do punog izražaja. Bavi se žanrovski fluidnom art fotografijom, postupno stječući afirmaciju u portretnom, reklamnom i modnom izričaju. U režiranju svojih visoko estetiziranih radova unaprijed osmišljava narativni prizor naglašenog vizualnog karaktera. Ambijent tretira kao važan element sadržaja; modele smješta u derutne i ruševne prostore ili, posve oprečno, u reprezentativne i raskošne interijere. U eksterijerima pak snima na slikovitim i upečatljivim prirodnim te urbanim lokacijama. Ta iznimna posvećenost scenografiji nadovezuje se na pažljivo osmišljen izgled samih aktera prizora – od odjeće i obuće do pripadajućih rekvizita. Fotografije u pravilu ne naslovljava, prepuštajući promatraču potpunu slobodu interpretacije.

Usporedo s ovladavanjem tehničkim aspektima i naprednim poznavanjem rasvjete, Lalich propituje izražajne mogućnosti medija kroz različite načine vizualizacije. Izrađuje crno-bijele fotografije koje učestalo tonira u bež ili sepijski ton ili ih ručno kolorira, prihvaćajući trend koji je kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina bio iznimno popularan među umjetničkim fotografima u SAD-u. Od druge polovice devedesetih, a sve intenzivnije prema kraju tisućljeća, usvaja kolor fotografiju i digitalnu tehnologiju, od primjene suvremenih fotoaparata do računalne obrade slika.

U inscenacijama prizora s akterima različite dobi, spola i fizičkog izgleda, Lalich razvija vlastiti autorski jezik i ikonologiju. Njihova se ishodišta, poticaji ili reference mogu prepoznati u grčkoj mitologiji, kršćanskoj ikonografiji, stilskim epohama povijesti umjetnosti, povijesti fotografije i filma, ali i u suvremenim društvenim fenomenima - od visoke estetike modne industrije do sirovih obilježja ulične mode i alternativnih subkultura.

Zahvaljujući upečatljivim i osebujnim radovima, napose onima koji prikazuju bizarno i groteskno, 1996. godine osvaja prestižnu nagradu uglednog časopisa za vizualne komunikacije Communication Arts u kategoriji Best Self-Promotion (Najbolja samopromocija). Priznanje i uvrštenje u utjecajni godišnjak (Communication Arts Photography Annual 37) donijela mu je fotografija pretile nage žene s pištoljem u rukama.

Bila je to Lalicheva prva velika međunarodna potvrda fotografskog umijeća i autentičnosti. Presudno je utjecala na njegovu karijeru i pozicionirala ga među iznimno tražene fotografe u oglašivačkoj industriji. Osim financijske lukrativnosti, nagrada mu je donijela ugled te otvorila vrata prema filmskim i glazbenim ikonama nezavisne scene u Portlandu i šire, uključujući redatelja Gusa Van Santa te glazbenu skupinu Pink Martini.

Nedugo prije povratka u New York, u kolovozu 1999. godine, u kinu Cinema 21 u Portlandu premijerno je prikazan njegov kratkometražni, crnohumorni crno-bijeli film Davenport, inspiriran vlastitom anegdotom o nehotično spaljenom kauču kojega se bezuspješno pokušavao riješiti.

Tijekom ponovnog boravka u New Yorku realizira nekoliko vrlo uspješnih, stiliziranih slika apsurda, među njima i planetarno poznatog Astronauta (2000.), prikazanog kako izlazi iz šahta na Manhattanu.

Sa suprugom i malenom kćeri 11. rujna 2001. godine svjedoči rušenju Svjetskoga trgovačkog centra. Nekoliko dana kasnije s novinarom Antunom Maslom obilazi i fotografira posljedice terorističkog napada. Osim nekoliko snimaka uskoro objavljenih u Globusu uz Maslin tekst, zabilježene prizore Lalich više nikada nije htio objavljivati ni izlagati, odbijajući profitirati na tragičnim sudbinama stradalih. Taj je događaj presudno utjecao na cijelu obitelj, koja se 2003. godine seli u Split, a potom u Tučepe. 

Nakon povratka u domovinu, rasterećen komercijalnih pritisaka, digitalnim objektivom bilježi prizore u svom neposrednom vidokrugu, najčešće na području Splita i okolice. Fasciniraju ga zalasci sunca, neobične konstelacije oblaka, more u različitim vremenskim uvjetima, usamljeni šetači, brodovi na pučini i na suhom, prazne plaže s ostavljenim stvarima ili agresivnom, devastirajućom mehanizacijom. „Svojevrsni fotodnevnik (…) svakodnevnog života, bez direktne prisutnosti ljudi“ Lalich je djelomično pokazao 2018. godine u Galeriji umjetnina na izložbi Postsezonske opservacije, gdje je na tri velika ekrana naizmjenično projicirano 285 snimaka.

Njegova sljedeća izložba, Tajni život napuštenih zidova, održana u Galeriji „Josip Račić“ u Zagrebu 2021. godine, bila je osobito zapažena. Donijela je 27 fotografija s detaljima derutnih i napuštenih prostora. Od 2019. do 2021. godine tijekom šetnji sa psom Lalich je snimao vizualne tragove plijesni na vlažnim zidovima. Ti koloristički bujni ili kromatski decentni prikazi, izgledom nalik apstraktnim (a katkad i figurativnim) slikarskim radovima, polučili su izvanredno privlačne rezultate. 

S tom je izložbom konačno stigla i primjerena pozornost hrvatskih medija i javnosti. Bila je to, nažalost, Lalicheva posljednja izložba.

Tri godine nakon nepovratnog odlaska Marija Lalicha, susretljivošću njegove obitelji, Galerija umjetnina priređuje monografsku izložbu s više od stotinu radova nastalih od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do zaključnog poglavlja njegova života 2023. godine. S naglaskom stavljenim na američko razdoblje, izložba predstavlja jednu od mogućih koncepcija prikazivanja opusa ovog cijenjenog fotografa jedinstvenog autorskog senzibiliteta. 

Mario Lalich (Lalić) rođen je 2. veljače 1965. godine u Splitu. Od 1987. do 2003. godine boravio je u SAD-u, živeći u New Yorku i Portlandu (Oregon). Fotografijom se počinje baviti kasnih osamdesetih godina u New Yorku. Nakon preseljenja u Portland 1991. godine posvećuje se pomno režiranoj i visokoestetiziranoj konceptualnoj fotografiji bizarnog, nadrealnog, provokativnog i alegorijskog sadržaja, istodobno gradeći prepoznatljiv stil u portretnom, reklamnom i modnom izričaju.

Svoju prvu samostalnu izložbu realizira 1993. godine u portlandskom kinu Cinema 21. U Portlandu piše stihove na hrvatskom jeziku za pjesmu U plavu zoru benda Pink Martini, objavljenu na njihovu drugom albumu (Hang on Little Tomato iz 2004.). Prestižnu nagradu uglednog časopisa Communication Arts osvaja 1996. godine u kategoriji Best Self-Promotion.

U kolovozu 1999. godine, ponovno u kinu Cinema 21, premijerno prikazuje svoj kratkometražni, crnohumorni crno-bijeli film Davenport.

Nakon toga vraća se u New York, gdje nastaje niz uspješnih, stiliziranih slika apsurda. Njegovi su radovi objavljivani u vodećim američkim i svjetskim tiskanim medijima, uključujući The New York Times Magazine, Rolling Stone, Los Angeles Times i Cartier.

Dana 11. rujna 2001. godine svjedoči rušenju Svjetskoga trgovačkog centra, nakon čega fotografski dokumentira neposredne posljedice terorističkog napada.

U Split se vraća 2003. godine sa suprugom i kćeri, a obitelj se ubrzo proširuje rođenjem blizanaca – sina i kćeri. U rodnom gradu osniva marketinšku agenciju Poliklynika te ostvaruje uspješne suradnje s institucijama poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu i Zagrebačkoga filmskog festivala. Fokus njegova rada premješta se na bilježenje svakodnevnih prizora u Splitu i okolici digitalnim objektivom, što 2018. godine predstavlja javnosti na izložbi Postsezonske opservacije u Galeriji umjetnina u Splitu. Svoju posljednju izložbu, Tajni život napuštenih zidova, koja kroz visoku estetizaciju tematizira djelovanje plijesni, realizira s velikim uspjehom 2021. godine u Galeriji „Josip Račić“ u Zagrebu.

Mario Lalich preminuo je 26. srpnja 2023. godine u svojoj kući u Tučepima.

Zahvala obitelji Marija Lalicha na posudbi radova i pomoći u realizaciji izložbe.