Dio serije radova koji promišljaju sudbinu kao partituru, U naklonosti čuda ili nesreće vječnosti polazi od svakodnevne površine izmještene iz funkcionalnog, simboličkog i ekonomskog prostora, iz strogo nadzirane infrastrukture običnog, iz svoje transakcijske, produktivne i reproduktivne okoline. Riječ je o fragmentu poda nekadašnje tiskare Nacionalne banke Belgije, u kojoj se do prekida proizvodnje 2020. godine tiskao euro, a prije uvođenja eura, belgijski franak.

Pod tiskare postavljen je u prostor galerije zajedno s parketom uklonjenim iz obiteljske kuće stečene ostavinom, kao dio zvučno-prostorne instalacije. Pod je podloga, odnosno okidač za promišljanje utjecaja materijalnih uvjeta proizvodnje na ovaj trenutak – za sitni sukob s nečim historijskim, za trag izvedbenosti koju uzrokuje vrijednost i njeni procesi habituacije. U ovoj konstituciji proizvodnje na taj se način izlaže neraskidivost tvari, vremena i značenja. Na parketu se ocrtava višestranost apstrakcije koja nas neprimjetno drži nad zemljom. Oblik poda zrcali ono što biva odsječeno procesima apstrakcije, kao i poveznice koje se apstrakcijom oživljavaju. Mimo neusklađenosti, navike i prava na vlasništvo – postupci prijevoda forme otvaraju pitanja o slijedu vremena, o nasljeđu i o nasljeđivanju.

Jednom kada apstrakcija postane pravocrtna i predvidljiva, sva tvar biva obuhvaćena kapitalom. Oblik tada počinje biti istoznačan robnom obliku, koji je oduvijek bio sinonim za oblik dominacije. To znači da se predodređenosti kapitalizma – da će nešto biti ustupljeno, da će se dogoditi neki gubitak i da će tijelo o tome imati saznanje – temelje na sustavima podčinjavanja koji se oslanjaju na izvlačenje vrijednosti ne samo iz materijalnog, već i kroz vremenske strukture koje se tumače u terminima sebstva i drugog. Rad U naklonosti čuda ili nesreće vječnosti osvrće se na prošlost koja je prethodila i nadilazi pojedinca i njegov/njezin pojedinačni tijek u povijesti – presjecima vremena, tvari i vrijednosti – i poredcima reprezentacije koje održavaju. Zato što povijest subjekta nikada nije isključivo njegova/njezina, već umnožena do beskonačnosti da bi uvijek iznova zrcalila istu neuskladivu strukturu, širit će se na ono što nedostaje, to jest, na sve neizračunljive ne-moguće pokrete bivanja i nebivanja. Na te trenutke koji nam se nikada neće otkriti, koji će ostati bezoblični, manje i više nego zaboravljeni, prepisani, krivo zapamćeni, učinjeni nezamislivima. Na živote koje ćemo propustiti prepoznati kao svoje, koji će, unatoč izgledima, ustupiti mjesto nevjerojatnosti, drugom paradoksu zvanom postojanje. Ono što ćemo tamo zateći bit će organizacijska načela žudnje; ako se prihvati da je sama žudnja učinak odvajanja, tada ćemo biti pozvani suočiti se s drugošću odričući se onoga što smo baštinili, kako oblika singularnosti, tako i povijesti. Slutnjom svega što je učinjeno nemogućim da dođe u postojanje, izbrisano iz arhiva, nezamislivo i nepojmljivo – nečitko odjeknuvši. 

Funkcija odjeka u partituri je skrenuti pozornost na arhitekturu prostora, učiniti opipljivim položaj koji zauzimamo u odnosu na izvore zvuka. Zatim, dok ostajemo trenutak dulje s obujmom praznine uz vlastitu odabranu orijentaciju unutar čitanja partiture, note će se saviti i mi se vraćamo natrag žudnji, gdje se ona opredjeljuje proturječiti linearnosti. Zahtjevi koje će postaviti neće težiti konačnosti ili ispunjenju. Ništa silom neće rastvoriti njezina ograničenja. Tražit će od nas da prihvatimo kako se ono što je zagonetno ne mora shvatiti da bi se doseglo. Čujemo dah koji prolazi kroz pisak zajedno sa zrakom koji nije ispušten. Zvuk nas čini svjesnima da njegova uloga u partituri nije opisna. Dok prolazi između nas, prolazi granično, prožima svaku apstrakciju. Nikad jedinstvena, kompozicija se stvara i iznova stvara svakim emitiranjem i svakim primanjem zvuka. Svraća nam pozornost na rizike propuštanja i nepropuštanja, dopuštanja da nešto prođe i proglasa zabrane prolaska. Upućuje na estetiku u njezinoj isprepletenosti sa življenim iskustvom, nerazdvojivoj od naslijeđa antifašizma, povijesnih ishoda rasijalizacije ili spolne socijalizacije. Ton prolaženja odzvanja u ¡No pasarán!, sastavlja se kroz mogućnost prepoznavanja, kolektivnog distribuiranja rizika. Svaka promjena atmosfere koja ugađa naša tijela i misli. Istraživanje zvuka koje će ustupiti vrijeme da iskusimo nešto zajedno. Dajući pristup više od povijesne sadašnjosti čiji smo dio. Intervali koji nas prate, prekidi u zvučnom krajoliku koji otkrivaju rad budućnosti. Ono što je pozvano da bude, ono što je učinjeno prisutnim namjernom gestom uključivanja kako bi moglo doći do nas. 

Nika Pećarina

Nika Pećarina magistrirao je Umjetničke prakse na Dutch Art Institute-u 2026. godine te na Odsjeku za nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Djeluje na križištu audio-vizualnih i izvedbenih umjetnosti gajeći praksu eksperimenta i improvizacije. Kritički pristupa zvuku i tekstu dok u svom radu primjenjuje interes za lirsko, analitično i osjetilno. Pridaje pažnju područjima akustemologije, performansa i različitim  granama umjetničkog istraživanja koji se nerijetko opredmećuju u formi keramike, filma, zvuka ili poezije. Posvećen je procesima znanja čiju spregu sačinjavaju materijalno, tjelesno i duhovno.

Izložba je organizirana u suradnji s queerANarchive kolektivom.

Izložba je financirana sredstvima Grada Splita,  Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova.