Slavan Vidović u Splitu je ostao zapamćen kao ugledni liječnik i kirurg. Većinu radnog vijeka proveo je u Gradskoj bolnici koja je, stjecajem okolnosti, postala dom Galeriji umjetnina 2009. godine. Ideju „da bi najbolje bilo kad bi, nakon iseljenja bolnice iz stare zgrade na gradskim zidinama kod Perivoja, u nju prešla Galerija s Lovreta” iznio je još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća njegov otac Emanuel Vidović. Tako se povijest jedinstvene zgrade sa svojom zdravstvenom, a potom kulturnom namjenom preklopila sa Slavanovim podijeljenim interesom za umjetnost i medicinu. Naime, u mladosti se okušao u likovnom stvaralaštvu, a s umjetnošću je ostao trajno povezan kao kolekcionar.

Sin glasovitog slikara bio je vrlo talentiran i informiran o zbivanjima u modernoj umjetnosti. Svoje likovno umijeće tek jednom je pokazao u javnosti, sudjelujući u rodnom gradu 1919. godine na Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije. Na velikoj poslijeratnoj likovnoj manifestaciji predstavio se sa šest karikatura zajedničkog naziva Iz ženskog svijeta, o kojima je afirmativno pisano u splitskim novinama Novo doba i Jadran. Novine su ujedno i jedini izvor o, nažalost, izgubljenim radovima.

Relevantna svjedočanstva o izrazitom talentu Slavana Vidovića i njegovoj upućenosti u tokove moderne umjetnosti čine dva albuma s ukupno osamdeset radova na papiru. Izrađeni su u olovci, tušu, akvarelu, kolažu…, odnosno najčešće u kombiniranoj tehnici. Na većini su prikazani motivi iz Praga, gdje je autor studirao medicinu od 1919. do 1926. godine. Dio su ostavštine kćeri, dr. sc. Zjeni Čulić, i do sada nisu izlagani. Izrađeni su na formatima u rasponu od 7,4 x 7,4 cm do, iznimno, 23,5 x 22 cm, a zatim zalijepljeni na listove albuma te u velikom broju numerirani i naslovljeni (na hrvatskom ili na češkom jeziku), dijelom i datirani. Zabilježene datacije obuhvaćaju razdoblje od 1922. do 1924. godine, a vjerojatno su u to doba, odnosno tijekom studiranja, nastali i nedatirani primjerci.

Tematska i stilska raznolikost bitne su značajke radova Slavana Vidovića. Crtao je i slikao motive u eksterijeru i interijeru, portrete, poneku mrtvu prirodu, kao i idejna rješenja za plakat, knjigu, ex libris…, s elementima različitih umjetničkih pravaca, od fovizma, kubizma i dadaizma, do ekspresionizma i neorealizma.

U Pragu ga nisu zanimali divni graditeljski spomenici iz minulih stoljeća, već suvremena gradska obilježja, pa prikazuje tvorničke dimnjake, ulice s višekatnicama, prometnu vrevu na raskrižju, predgrađa, cirkus, vrtuljke…, najčešće s ukomponiranim ljudskim figurama. Neopterećen stilskim jedinstvom, interpretaciju motiva prilagođavao je osobnom doživljaju. Pritom je prakticirao specifičnu stilizaciju, dijelom i vlastitu ikonografiju. Forme je najčešće oblikovao čvrstim konturama u tušu, a zatim kolorirao. Izuzev portreta, njegovi su likovi gotovo u pravilu tipizirani i deindividualizirani. Na kompozicijama su nerijetko zastupljena neka karakteristična obilježja ekspresionizma, poput zakošenog i suženog prostora, prostora s više očišta, zakošenih predmeta i proizvoljnih proporcija.

Likovno vrlo dojmljivi, a neki i izrazito kvalitetni radovi upućuju na to da Slavanu Vidoviću nije nedostajalo znatiželje i kreativnosti, a ni socijalne inteligencije. Ipak, ono što je uzmanjkalo bilo je akademsko školovanje i daljnje razvijanje talenta sustavnim bavljenjem umjetnošću. U njegovom slučaju se to pokazalo kao dobitak za medicinu.

Slavan Vidović rođen je 1. prosinca 1899. u Splitu. Prvorođeni je od devetero djece slikara Emanuela Vidovića i Amalije, rođene Baffo. U rodnom gradu završio je gimnaziju, a u Pragu Medicinski fakultet na Karlovom sveučilištu 1926. godine. Specijalizirao je kirurgiju. Gotovo čitav radni vijek proveo je u splitskoj Bolnici, s prekidom za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je od 1943. godine radio na Visu i Hvaru.

Na izložbi Jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije 1919. godine u Splitu sudjeluje sa šest karikatura zajedničkog naziva Iz ženskog svijeta, za koje dobiva afirmativne kritike. Tijekom studija medicine crta i slika pretežno motive iz praške svakodnevice. Radove je pohranio u dva do sada neizlagana albuma.

S umjetnošću je ostao trajno povezan kao kolekcionar. Kao vrstan likovni znalac rafiniranog ukusa vremenom je sakupio vrijednu zbirku u kojoj su se, pored očevih slika, nalazili radovi Miljenka Stančića, Ante Kaštelančića, Antuna Motike, Ignjata Joba i drugih. Među njima svakako treba izdvojiti djela Petra Smajića, za čiju je kiparsku afirmaciju umnogome zaslužan. Prvi put su se susreli 1933. godine, dok je Smajić izrađivao gusle, u kojima je Vidović prepoznao umjetnički potencijal. Na njegov nagovor počeo je oblikovati razne motive u drvetu, koje je Slavan kupio, te ih izložio u Salonu Galić 1934. godine. Bila je to Smajićeva prva izložba i prekretnica u svraćanju pozornosti drugih umjetnika (osobito grupe Zemlja) i javnosti na njegov rad.

Slavan Vidović preminuo je u Splitu 8. prosinca 1972. godine.  

Izložba je organizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Splita.