Video instalacija Lov na zmajice galerijska je inačica istoimenog filma koji kao polazište uzima znanstveno-fantastični roman Samuela Delanyja Zvijezde u mom džepu poput zrna pijeska, točnije jedno poglavlje romana. U Galeriji umjetnina su uz film izložene rekvizite iz filma - konče (školjka morskog puža) te publikacija s poglavljem koje je inspiriralo film.
Delanyjev bogat jezik, koji kod čitatelja formira niz mentalnih slika litica, gromada, dolina, kamenih ploča, tj. krajolike iz daleke budućnosti svijeta Velma, umjetnik prevodi upotrebom strojnog učenja. Filmski krajolik animiran je tako algoritmom koji citate iz Delanyjevih opisa Velma, sličicu po sličicu pretvara u filmski kadar, nestalnu i treperavu scenografiju koja se prekapa s čudnovatim krajolicima Dalmatinske zagore u kojoj se kreću protagonisti priče.
Film u polulinearnoj strukturi prati transgeneracijski par koji kreće na putovanje lova na zmajice. Stariji od dvoje (DISKOlektiv) igra ulogu vodiča kao iskusan motociklist koji poznaje teren. Međutim, kroz pogled njegova suputnika, momka u blijedo plavoj košulji (Nika Pećarina) doživljavamo i iščitavamo titrajući pejzaž. Par se vozi na motoru kroz krajolik iz kojeg u plesu izniče Zmajica. Zmajičin ples oponaša drhtave učinke pokretne slike nastale strojnim učenjem, ali je potaknut i plesačičinim zadovoljstvom kretanja i podražaja okoline kao referencom opisa zmajica u romanu kao bića čiji "živčani završeci sakupljeni u tkivu ispod zgloba koji povezuje krilo i tijelo u jednakom su poretku kao i živci u ljudskim genitalijama ili pak površina ljudskog uha". Zamijenivši prodornu asocijaciju strijele najavljujućim zvukom roga, kibernetski samostrel iz izvornog teksta postao je u filmu instrument konča. Zvukovi konče čine veći dio filmskog sountracka: isjeckani, povišeni i u loopu prati ih po zvuku srodni saksofonon. Dezorijentirajući spiralni oblik šupljeg tijela školjke aktiviran dahom lovkinje postaje osjetilna površina na kojoj se reproducira zmajičin ples, vodeći putujući par zajedno sa Starom i Mladom lovkinjom, koje su protagonisti tek upoznali, u lov na zmajice. Lov kao iskustvo stapanja, međusobnog postajanja jednih drugima, postajanja zmajicom, postajanja krajolikom.
Preslikavajući vlastito bogato iskustvo gej kruzanja u New Yorku prije AIDS-a, Delany opisuje Lov na zmajice kao ritual na otvorenom, gdje različite vrste kroz vlastita osjetila proživljavaju iskustvo jedni drugih. Dok ljudske lovkinje love zmajice, Evelme, stanovnice Velma, love ljudske lovkinje uhvaćene u lovu. Na kraju dana, sve lovkinje okupljaju se kako bi opjevale iskustvo lova. Duga tradicija na Velmu, Lov na zmajice djeluje kao tehnologija mira i prijateljstva među vrstama.
Politike prijateljstva koje se tako kroz pjesmu i ples manifestiraju u filmu, zapravo su i stvarnost procesa nastanka ovog djela. Lov na zmajice kategorije inspiracije, doprinosa i suradnje izjednačuje s kategorijom prijateljstva. Filmsko, umjetničko stvaralaštvo postaje tehnologija prijateljstva i druženja, a prijatelji-suradnici su umjetnice, krajolik, strojno učenje i roman Samuela Delanyja.
Tu se otvara i širi kontekst razumijevanja ovog rada. Kao što potvrđuju kako roman Samuela R. Delaneyja tako i njegova slobodna interpretacija Marka Gutića Mižimakova, queer iskustvo potiče nas na sanjarenje o nekim drugim svjetovima, nekim drugim mjestima i nekim drugim vremenima koja se tek trebaju dogoditi, u kojima se mogu ostvariti nadanja vremena u kojem živimo, kako bi se nadišle neprilike koje sa sobom nosi “sada i ovdje”. O kulturnoj produkciji baziranoj na konkretnoj queer utopiji koja se javila nakon pobuna u Stonewallu na široko je pisao J.E. Muňoz u djelu Cruising Utopia (2009.). Interes umjetnika mlađe generacije za queer utopizmom govori koliko nam je ono danas potrebno i relevantno. U srceslamajućoj stvarnosti današnjice Lov na zmajice nudi prijateljstvo, druženje, iskustvo stapanja, razmjene iskustva, pa i samo umjetničko stvaralaštvo kao zaloge nade u neko bolje “onda i tamo”.
Tonči Kranjčević Batalić
Marko Gutić Mižimakov (r. 1992.) bavi se animacijom, izvedbom i tekstom. Zanima se za načine oblikovanja osjetilnih materijala putem intimnih, suradničkih i društvenih procesa. Koristeći se predlošcima iz queer znanstvene fantastike, u svojim radovima koreografira tijela te digitalne i opipljive objekte, u strukture ne-orijentabilnih oblika izlaganja. Svoj rad vidi kao spekulativnu tehnologiju uzajamne preobrazbe. Od svibnja 2022. do rujna 2023. sudjelovao je u radu centra za umjetnička istraživanja a.pass Advanced Performance and Scenography Studies u Bruxellesu, a trenutno radi kao vanjski suradnik za transmedijske umjetnosti pri Paris College of Art.
Izložba je realizirana u suradnji s kolektivom queerAnarchive.
Izložba je financirana sredstvima Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Rad kolektiva queerANarchive financira Zaklada Kultura nova.
